Neka bude kao da sam te volio

OVAJ ŽIVOT

1.

U ovom je životu, otkad zna za sebe, bila Ana. I s koje god strane okrenula to ime, vraćalo joj se poput bumeranga, crveno od običnosti. I ta i takva Ana imala je, u trenutku započinjanja ove priče, pedeset godina. Ničeg strašnog u toj činjenici. Osim što je stalno bila svjesna kako ima samo to i ništa drugo, tih pedeset godina, naslaganih jedna na drugu poput cigli kojima je nekad gradila kuću. Ni kuće više nije bilo. A više joj se nije gradilo iz početka. Iako je nekako osjećala da postoji netko tko nju gradi čitavo vrijeme, gradi je tim godinama koje su pristizale jedna za drugom, sve brže i sve crvenije. Od običnosti, opet. Ali, naoko samo.

Još uvijek nije razumjela kako biti živom nadilazi običnost.

2.

U oba je života istu dušu izabrala za majku. Je li to učnila zato da je poduči majčinstvu ili kako bi sebi dopustila biti djetetom, nije znala. Ali, tako je bilo i ništa se tu više nije moglo učiniti. U prvom je životu čak otišla prva. U drugom je već dvadesetak godina živjela s osjećajem krivnje što se smrt najprije dogodila majci. Tek je nedavno odlučila prihvatiti prirodni red stvari: mame odlaze prve.

Možda i zato nije imala djecu. Nikad ih nije htjela. Ali ni djeca nisu željela nju, pomalo je shvaćala.

Nije se zvala Marija. Ni u jednom životu. Ali, u svakom ju je netko, kad bi joj slučajno ili ne pogriješio ime, nazvao Marijom. Marija je uvijek bila posljedica greške. Baš kao što je ona, ta Nemarija, bila posljedicom majčine pogreške.

Odustala je od traganja za odgovorom na pita-nje koje ju je dugo mučilo: zašto se greške grešnih ponekad okrutno igraju s imenima nevinih.

3.

Nebo se spustilo na zemlju unutar ograde kojom je tako nehajno, kao da je se ne tiče ni plavo ni smeđe, koračalo to prugasto stvorenje jednako neobojenih očiju. - Zebra!, uzviknula je u sebi, zaboravljajući koliko je pruge obično zbunjuju u životu, iako ih je sama oblačila često, kao kožu, kao staru kožu, točnije.

U srcu stoljetnog parka zelena je ograda razgovarala s njom. - Grantova nizinska zebra ili Equus burchellii boehmi, rekla je ograda.

Zebra se i dalje kretala. Sad se vraćala tamo odakle je krenula prije nekoliko minuta. Ili nekoliko života, pomislila je žena u prugastom. – Je li tebe netko volio? upitala je zebru koja nije pokazala nikakav interes za pitanje, još manje za odgovor. – Je li te volio toliko da više ne možeš bez tog voljenja? nastavljala je žena pitati što se ne pita nikoga. Čak ni zebru. Kuglice su se zakotrljale šipkama kaveza. Oči? Anđeli? Zebra je šutjela. Žena je prošla kroz ogradu. Zebra se okrenula i zavikala: - Čuvaj se leoparda! I hijene! I lava! Natraške, gotovo nevoljko, ženini su koraci još jednom savladali željezo obojano u zeleno. – Zašto te razumijem? Zašto me štitiš? – Imaš li djece? Zebra je odgovarala pitanjem. – Nemam. – Ja imam. Nekoliko. Koliko i žena. Tek