Pljačka banke na slavonski način

Kako bih olakšao uvod u priču „Pljačka banke na slavonski način, kojoj se lagano približavate, u predgovoru ću probati reći što je pisac htio reći svojim prethodnim pisanim uratkom „Panonski roman.

Zamisao je sljedeća: „Panonski roman" je priča o mladiću, čovjeku, koji počinje živjeti nakon završenog fakulteta. Prvi posao, ženidba, prvi mutni poslovi, uspjesi i razočarenja, politika i svijet oko njega i nas. Roman je pokušaj opisa stvarnog života običnog čovjeka, ili žene, više-manje, sa najčešćim životnim pitanjima. Podnaslov upućuje na životna pitanja i u djelu glavni junak, kojem ne znamo ime, a ostalima pridajemo voćna i opisna imena, stalno preispituje i traži odgovore na pitanja koja mu se postavljaju na životnom putu. Za sve svoje odgovore i činjenja daje opise zašto i kako. Naravno, njegovi odgovori nisu svima prihvatljivi, univerzalni, i uvijek svima ispravni odgovori.

Ne bih želio sugerirati čitaocu ispravnost i moralnost tih odgovora.

Pravi pokušaj odgovora je u fotografijama na poleđini knjige. U te četiri fotografije je slika hrpe sijena u nekom voćnjaku negdje u Panoniji (točnije, Slavoniji) iz iste pozicije, ali u različito vrijeme. Isti pogled, različito vrijeme. Što se time sugerira? Čovjek, ili na fotografiji kao pozicija ili pogled, različito vidi odgovor na isto pitanje-hrpu sijena, u različito vrijeme, različita godišnja doba. Dakle, na isto pitanje, dajemo odgovor u skladu sa svojim godinama i potrebama, i uvijek nam se čini ispravno. Naglasak je na „čini", kao pričinjava.

Priča romana se događa u Panoniji, a pričom se proteže i međunacionalni i međuvjerski aspekt zajedničkog življenja koji je opća panonska izraženija ljudska nesreća i nepromišljenost više negoli sreća ili bogatstvo (što bi trebalo biti).

U skladu sa godinama glavnog junaka je i način pripovijedanja, pisano je u prvom licu, a pripovijeda dvadesetinešto godišnjak. A to znači malo ubrzano, manje-više emotivno, više visokomoralno, više vodeći brigu o materijalnim potrebama, često sanjalački i često upitno otvorenih očiju zašto i nejasno zato. I drugi akteri pripovijedaju također u prvom licu. Postoje razlike u razmišljanju, normalno. Nemojte od glavnog junaka očekivati veleumna razmišljanja i opise od kojih podilazi jeza ili dosada. Riječ je o mladiću željnom akcije, slike se nižu samo sa situacijama koje su bitne. Nema razmišljanja o predmetima, ogradama pejsažima oko sebe i njihovom utjecaju na ljubavni život.

Ovaj drugi roman, „Pljačka banke na slavonski način, je nastavak „Panonskog romana.

Ne nastavak radnje i života glavnog junaka (osim jednog), nego nastavak u odnosu po godinama glavnih junaka i vremenski, povijesni (nova Hrvatska) nastavak tamo gdje smo stali. Recimo, ako je u „Panonskom romanu" junak imao 25 do 30 godina i radnja se zbivala od 1993. do 2000. godine, ovdje su junaci dobi od 40 do 45 godina u vremenu od 2000. do 2015. godine. Iako je radnja romana unutar jedne godine, opisana je društvenoekononska situacija tog vremena. Mjesto radnje je Slavonija, koja je sastavni dio Panonije iz prethodne priče. Grad je nebitan.

Nešto i o sljedećem nastavku knjige u Vašim rukama. Iduća knjiga bi trebala biti daljnji kronološki i životni nastavak, priča o čovjeku pedesetih godina života u vrijeme poslije 2017.godine. Time želim zaokružiti i opisati prosječna životna razmišljanja tijekom življenja. Želim iz prve ruke dati informacije o življenju onima koji se žele pripremiti unaprijed, upoznati sa svojom trenutnom situacijom, ili ponoviti slike iz života. Naravno, to nisu naučne fantastike, niti trileri, nego samo običan, prosječan, više dobar nego loš – život. Onakav kakav si pripremimo. Opet Slavonija? Vidjeti ćemo.

Posvetimo se prvo ovoj knjizi.

Ugodno čitanje!

Sokar

Volim sanjati kako letim.

Kao Supermen, samo se odlijepim od zemlje. Ne trebam mahati rukama, nego samo pomislim i … u zraku sam … Letim!

U raznoraznim okruženjima, uvijek u prirodi, najčešće iznad zelenih ili zrelih polja. Eventualno me malo vjetar podrhtava, ali apsolutno nikakvih teškoća pri letu nemam. Nije to neka brzina Supermena, zum-zum, nego više kao lebdjenje papirnatog zmaja, nečujno do lahorno. I nekako to izgleda kao da je na pogon htijenja, misli, dobrih misli. I nije u nedogled. Kao da se pogon od misli umori. Moram povremeno odmoriti, spustiti se. A sve u snu! I zato to izgleda tako stvarno, jer postoje fizička, ili psihička, ograničenja. I poslije sna se osjećam pod dobrim dojmom, odmorno. Često u takvom snu pokupim nekoga pod ruku i zajedno poletimo. Obično su to moja djeca ili jako bliske osobe.

To me nagnalo da pogledam knjige sanjarice i pokušam odgonetnuti ima li san kakove poruke, što znači letenje. Čuo sam neke kako često sanjaju isti san. Na primjer, crnu kočiju sa konjima, ili bijeg, ili …, ne sjećam se više svih primjera koje sam čuo od ljudi.

Za letenje sam pronašao kako bi san time davao potvrdu ili nagovještaj napretka. Napredak u životu, u življenju. Mogli bi reći kao „letač je na dobrom putu".

Što se mene tiče i nije mi trenutno loše. Oženjen, dvoje male djece … ili da obrnem redoslijed. Ne znam je li to nesvjesno poredano po važnosti. Je li više ističem što sam oženjen, ili što imam dvoje male djece? Možda sa dvadeset i kojom godinom je važnije biti oženjen, a sa pedeset imati djecu. Ja sam skoro između, trideset i koja. Hajde, da se ne zavaravam, bliže sam četrdesetoj. A oko mene dvijetisuće i koja. Slavonija. Panonija. I što je, je, dobro se živi, društvo je u pozitivnom naletu, radi se, troši se. Živi se. Ima desetak godina kako se raspala Stara Država, socijalistička, u više manjih, višemanje kapitalističkih. A socijalizam se još uvijek raspada, doduše zasada samo onaj materijalni, život na račun društva. Jer onaj u našim glavama i navikama živjet će dok smo živi i mi koji smo odgojeni u njemu. Jer je komotniji, primjereniji čovjeku – susjedu, a ne čovjeku – potrošaču i radniku.

Misli mi prečesto odlutaju u političke i ekonomske vode! Biti će to valjda od puno dnevnih novina od malena što sam ih poslije oca čitao i svakodnevnih dnevnika kao glavne kućne tv-emisije.

I od nezavršenog ekonomskog fakulteta!

Eh, da nije bilo rata možda bih sada u nekoj banci bio neki menadžer! Ali ja nisam mogao ostati ratu po strani. Čim je zapucalo vratio sam se i prijavio. „Svaka čast! – svi su rekli tada, a sada: „jebeš budalu, tko te tjerao, jel' se žališ ili se hvališ?… Neka, čitav sam i zdrav izašao. Barem se nadam, valjda me neće ošinuti poslije.

U ratu sam se i zaljubio i oženio. Ili udao? Tko je koga uhvatio? Punac mene, ili ja njegovu kćer? (Tadašnji ratni zapovjednik mi je sada punac.)

To je jedna od onih priča u kojoj su svi zadovoljni jer svi pomalo jedni drugome ugađaju i ne pružaju otpor rješenju sa kojim su i drugi zadovoljni. Hepiend. Happy end. Moj zapovjednik nije imao muške djece i valjda je u meni vidio neku sliku željenog sina i tim više osjećao se odgovornim za mene, studenta sa potencijalom i sina i zeta za poželjeti. Doduše nije ni bilo za moju postrojbu nekih ratnih, krvavih, borbenih operacija. Moj rat se sveo na kopanje rovova, i beskonačne straže na tim rovovima. Jer, hvala svima, pravo pucanje je bilo negdje drugdje. Doduše i budući punac je najvjerojatnije svemu tome pridonio time što me tako raspoređivao. Govorio je: Ti si student, tebi i nije mjesto ovdje. U početku me vodio povremeno svojoj kući na ručak onako, kao dobrog dečka, i malo po malo, njegova kćer i ja smo bili u vezi koju su svi odobravali, i moji i njeni. Kada je rat završavao i bilo vrijeme za demobilizaciju, nisam se odlučio za nastavak života u uniformi, nego za nastavak studija ekonomije. I nastavim, ali kao „lako ćemo"; bez stalnog učenja, kampanjski (samo za ispite) i takovi su i bili rezultati – polovični.

Punac također nije nastavio život u uniformi, nego se odluči na poduzetništvo. Danas to sve više izgleda kockarski i rezultatski nakaradno prema svome životu, ali tada, prije petnaest godina, … tada smo računali da ćemo nakon zakočenog socijalizma moći svi koji su voljni zarađivati tako moći raditi kao da si u Berlinu, pa tko je sposobniji, njemu i više. Kakva vojna mirovina, sama riječ mirovina znači mir i čekanje u redu za groblje. Penzija!

I tako moj punac (ovo „moj zvuči upravo tako kako i zvuči, izuzetno ga cijenim) nabavio, tj. kupio, ali tako povoljno da je bolje reći „nabavio, liniju za punjenje sokova. I umjesto dosadašnjih samo „Coca-Cola i „Fanta, tržište je dobilo i domaće „Fruti, „Colaruti, Eko, „Meko, „Mekola, i „Barola". Ima još toga jer stalno dolaze novi. Dolaze zato što se punjenje i prodaja sokova pokazalo kao dobar posao.

Kao ekonomist bih rekao kako je tržište bilo i jest gladno tih „obojanih , bezalkoholnih pića. U stvari, pića koja su u početku bila na tržištu su bila, neću puno pogriješiti ako kažem – skupa, jer ih mi danas prodajemo u pola njihove „fantastične cijene. A proizvodnja? Kupujemo aromu u obliku praška, dodajemo šećer i sve to smutimo u običnoj vodi iz vodovoda. Dodajemo ugljični dioksid za gaziranje, i pustimo kroz flaširanje – punjenje, i eto, gotovo. Bilo je potrebno samo investirati u gotovu liniju tridesetak tisuća maraka i malo se organizirati, stisnuti jajca, zažmiriti, pa što bude. Ni punac ni ja se ne možemo žaliti. Mi smo krenuli u pravo vrijeme, u našem kraju je bio samo jedan poduzetnik prije nas u poslu sa pićima. U jednom trenu je raspodjela na tržištu prodaje tih gaziranih sokova bila sljedeća: „Fanta i „Coca-Cola su pali sa prijeratnih 85% na 30% za par godina. Coca Cola i Fanta je jedna firma ali su najzastupljeniji na tržištu pa ih tako spominjem, a pod to podrazumijevam sva ta strana, opet poluistina – punionice su kod nas, gazirana pića. Eko, koji je prvi počeo, imao je oko 40%, mi smo bili oko 20%, i svi ostali sa svih drugih strana ostatak od 10-tak posto. Naša prednost je od početka bila što prodajemo i sa dostavom kući. Na primjer, dobar dio naše prodaje je prodaja za svatove. Veće količine, niža cijena, dostava i eto matematike, najjeftiniji smo. Već prve godine je punac isplatio investiciju.

Kako mi je izgledao radni dan?

U početku je to bilo, pomogni puncu dok nisu ispiti na fakultetu, a onda je fakultet ispao iz kolosijeka već odavno. Dok su moji vršnjaci, koji su išli na fakultet, u počecima poslova i kućenja, ja sam kuću već napravio i dvoje djece spremio u nju. Dakle, u početku, skoro, sam radio sve. Ja i punac sami; na liniji, istovar, utovar, obilazak trgovina, dovoz, odvoz, popravak stare linije, pranje, brisanje – sve. Proizvodnja nije bila toliko velika jer smo prvo trebali dogovoriti prodaju i ustaliti ju. Nije nam puno trebalo za to, pola godine dok nismo zaposlili još dvoje radnika za stalnu proizvodnju u jednoj smjeni. I onda skoro svaki drugi mjesec po još dvoje radnika, na kraju nas je bilo sve skupa petnaest, u dvije smjene. Moj posao je bio kamion i vožnja, i naplata. Imali smo još tri kamiona, bolje reći tri kombija i jedan kamion i ako su svi u voznom stanju, svi voze. Doduše, jedino ja uvijek vozim po dvije smjene, a kada je sezona, pred Novu godinu, onda i ostali voze u dvije smjene.

Već u drugoj godini rada punionice, ustajao sam svaki dan u pet, a lijegao u jedanaest, dvanaest. Između je bio posao, teren, kamion ili kombi. I nešto opuštanja navečer. Od ponedjeljka do subote.

I nisam se žalio! Nije mi bilo teško. Ogromna je zadovoljština kada znaš za što radiš. Ja nisam radio za plaću. Ide mi staž, prijavljen sam i sve uredno, doduše na minimalnu zakonsku plaću. Što ću plaćati više nego što moram? Radi veće penzije? Tko je od države čekao lakši život i penziju, taj se načekao. Što si čovjek sam zaradi i sačuva, to mu je penzija. Tako je uvijek bilo i biti će. Barem kod nas na Balkanu. Zato ne treba ekonomski fakultet, dovoljne su priče starijih ljudi, pa tko sluša, taj može i znati.

Moja sreća je što mi je šef bio punac, pa se nisam morao brinuti hoću li biti zakinut. Sam mi je izabrao građevinsko zemljište za kuću, što bliže njemu, platio i započeo gradnju, i preko poduzeća - „sokare", sve financirao. Uz to, na poduzeće je bila prijavljena i moja žena, njegova kći. Ne radi, ali je na plaći i stažu dok se kod kuće brine za našu dječicu.

Što reći, valjda ću se i ja tako brinuti za svoju djecu?

A pošto prodajemo sokove i bez računa za svatove u većim količinama, ima se dosta novca i sa strane – u gotovini. Tako da su svi zaposleni imali dodatke na minimalnu plaću – na ruke. I svi zadovoljni! Možda država malo „puši zbog neplaćenih poreza i davanja, ali s obzirom koliko je to rašireno, bit će da je to postalo normalno. Kao nesvršenom studentu ekonomije mi je jasno da je to put države u propast, ali valjda političari dobivaju plaću da to riješe. Ne stavljaju džabe ruku na srce prilikom svečane prisege kako će „dati sve od sebe u časnom obavljanju posla. Ha, ha! ( Ili jao nama!) Oduvijek je bilo „tko umije, njemu dvije".

Kada je izumljen kalauz? Odmah sutradan nakon što su izumljeni brava i ključ!

Kako sam se odlučio za pljačku banke?

Rekli bi iz cijele ove priče kako sam zadovoljan, dobro odgojen, domoljub, dobrostojeći, oženjen, otac, lojalan građanin, bogobojazan, radim i sve je na svom mjestu. Da. Ali … Što se dogodilo u zadnjih dvije godine dana rada sokare (time se ne bavim već dvije godine)?

Odlučimo punac i ja proširiti proizvodnju sokova i osim gaziranih sokova praviti i sirupe. Sirup za razrjeđivanje se pravi na sličan način kao svi industrijski sokovi, treba samo nabaviti ili napraviti koncentrat koji je devedeset posto šećer i