Samostanske drame: Dramatizovana studija u dva dijela (Orgije monaha, Djevica)

Sadržaj

ORGIJE MONAHA

DJEVICA

Rječnik

Bilješka o autoru

Impressum

ORGIJE MONAHA

SAMOSTANSKIH DRAMA DIO PRVI

BOŠKO SABLJAK

MIMI SABLJAK

MAJER

VLADOJE SABLJAK

IVO SABLJAK

OTAC SABLJAK

DRAGAN STANOJEVIĆ

Soba. Jedan izlaz na sredini, vodi u hodnik; druga vrata lijevo; na desnom zidu prozor. U kutu stol, širok, prostran, s knjigama, spisima, samovarom, flašom ruma, cigaretama... Bliže gledaocu drugi stol. O zidovima dvije, tri slike: portreti; na zidove dvije biblioteke. Do stola veliki fotelj; dalje stolice.

SCENA PRVA

U sumraku

MIMI (golovrata, goloruka; sva u bijelom; naslonjena na prozor. Laki disaj izdišućeg dana, tmast, bronzast, zalijetava se povrh njene oživjele kose. U ovoj kratkoj pauzi tek što se dva puta pomakoše njezine noge, izmijeniše laktovi i naizmjence izdigoše kukovi).

BOŠKO (mlad, crnomanjast, obrijan, ulazi hrlo, smrčeno i prolazi na lijeva vrata).

MIMI (okrene se bolno i opet nasloni na prozor).

MAJER (ćelav, plah, zastaje na srednja vrata).

MIMI (opet se okreće): Vi -

MAJER (govori polako, ispod glasa, ko da je sve što kaže tajna): Izvinite. Tražim Boška.

MIMI: Tamo je, u sobi.

MAJER (ide k lijevim vratima uvijek lagano kao da i ide ispod glasa).

MIMI (gleda za njim; onda pristupa stolu, uzima cigaretu i pali).

MAJER (izlazi; za njim se čuje duboki glas što nevoljko podrhtava).

BOŠKO: Eto mene - odmah - odmah. - Počekaj. - Tu. - Odmah.

MAJER (oprezno zatvara vrata): Dopustite.

MIMI (ona je istom boli slušala onaj dršćući glas): Šta ste mu rekli?!

MAJER: Ništa neugodno, Mimi.

MIMI: Oprostite. Ja najposlije ni nemam pravo pitati. Ali onaj glas... zašto je drhtao?

MAJER: I vaš dršće -

MIMI: Ah! Vi ste mu zacijelo donijeli vijesti od one.

MAJER: Da. Adela ga zove. Nije dostojna njega, istina, ali je vrijedna njegove ljubavi; vrijedna. Adela je sirota, istina. (Gleda u patos): Ali je i poštena.

MIMI: Ne govorimo o siromaštvu i poštenju; govorimo o ovom tu, u glavi. Razumijete.

MAJER: Da. Ona je glupa i prosta. Razumijem.

MIMI: A Boško nije glup, Majeru. Nije. A glupost nikada ne vrijedi umnost.

MAJER: Priznajem. (I opet gleda u patos): Ali poštenje, da... Dakako. Ja ne smijem govoriti o poštenju, ja, najpokorniji sluga svake vlade, ja, što me propušta kroz vaš prag samo staro prijateljstvo vašega brata... Ja, dakako... ali...

MIMI: Vi smijete, dobri Majeru. Daju vam pravo vaše novele i radi njih, ne radi Boška prelazite preko praga naše kuće, jer one vas vežu s bratom... i ne samo s bratom.

MAJER: Moje novele. Gdje su? (pogleda je kratko i odmah odvrne pogled): Vi mi ih uvijek spominjete. Čudnovato. Uvijek o sumraku. (Daleko): Kako ste tankoćutni!

MIMI: O sumraku i dimu.

MAJER: I dimu. A ova je ulica tako mrtva. (Ide k prozoru): I dimu. (Okreće se k njoj): A znate, Mimi, one sam novele pisao pod jednim dojmom što ga nosim od svojih đačkih dana. Ja sam samo onda bio kadar da ljubim zbilju, život, ženu i - ljubav. Odonda svega nestade. I ovo što pisah, pisah samo memoare jedne ljubavi koja se nije ostvarila, vulgarno ostvarila, ali koja svejedno bijaše stvarnost. U meni... Jer ja sam ljubio sve ono što daje mladost: sanju... a mladost nije no sanja... I onda sam pisao ono što ostaje od sanje: priču.

MIMI: Sanju i priču... A vi gledate Boška, gledate njega! A! (Nervozno pođe k njemu, brzo, šaptom): Recite mi, zašto ga zove! Zašto!

MAJER: Treba ga. Nužno ga treba. Hoće da ga vidi. Moram ga vidjeti, rekla je.

MIMI: Ali zašto?

MAJER: ... I poštenje je sanja, Mimi, ali bez priče... Skrućuje je život - razumijete - u život.

MIMI (raskolačeno, rastegnuto): Ona je -

VLADOJE (pojavi se na srednjim vratima; on je plećat, ali svinut; očali mu i brada daju nešto strogo, ujedljivo, nepovjerljivo; ali samo u prvi mah. Ali kad skine očale - a to biva često - pogled postaje na njegovim umjerenim, ali nemirnim kretnjama, naivan, bezobrazan, gotovo nepristojan i ko da vidiš duboke, ružne brazde ispod onih dlaka).

MAJER (odmah se udaljio rezignirano, kimajući).

VLADOJE: Dobar večer, dobar večer. Eto mene začas.

MAJER: A mi vam ukrasmo sobu.

VLADOJE: Ništa, ništa. Ja radim uvijek u noći. (Udalji se).

MAJER: I uvijek radi. Sretnik. Četvero vas ima, a radi za svu četvoricu. Zaslužuje, kladim se, i manje od vas. Čudak! A recite mi, Mimi, što on zapravo radi i što kani. Da vam istinu kažem, meni je još uvijek zagonetka. Od njega čuh samo pozdrave, o njemu samo neumjesne opaske. Boško sliježe ramenima: Moj je brat svinut ko upitnik, samo mu je točka gore: a ta je točka njegova glava. Točka bez rečenice. Gospodin otac tvrdi da je preveliki filozof, a naš doktor Stanojević da je, naprotiv, grozni diplomata jedne politike i zemlje bez diplomacije. Ivo veli: Dobismo jedno ogromno pismo, ali sa samim pozdravima. A vi, što vi velite?

MIMI: Ostavite me.

MAJER: Možda vas uvrijedih. Ja se ne podrugujem, Mimi, ni onda, kad se rugam...

MIMI: Ali ne - (Onda mu se i opet približi; jedna joj usna podrhtava; blijeda, bez krvi): Od kada? Od kada? Recite!

MAJER: Ja ne znam... Ne razumijem...

MIMI: Od kada - razumijete - od kada je zanosila -

MAJER (sjetno): Vi uvijek mislite na nju.

MIMI: Ta čujete li! Od kada?

MAJER: - Odavna.

MIMI (suho): Zašto to.

MAJER: Pst. Ide - Vladoje. (Odalečuje se.)

MIMI (ko da je tek sada razumjela odgovor): Bože! Bože! (I bijedno, bolnije sjela na fotelj.)

MAJER: Ali, Mimi. Mimi. Šta je vama? Vama? (Pošao k njoj: ali se odmah sabrao, pošao na lijeva vrata i zakucao): Hoćemo li.

BOŠKO (muklo, jer mu riječi prolaze kroz dasku): Da. Da.

VLADOJE (ulazi s upaljenom, velikom lampom): Ovi se tu ljudi nikada ne sjete na to.

MAJER: Ovako je sumrak ljepši. Svjetlo samo kvari boje.

VLADOJE: A meni izgleda da je to nešto vrlo zanimljivo. Dva se svjetla bore. I fitilj - prevlada.

MAJER: I vi ovako svaku noć?

VLADOJE: Svaku. Od desete do jutra.

MAJER: Pišete -

VLADOJE: Pišem, pušim i pijem čaj.

MAJER: A što pišete, ako se smije znati.

VLADOJE: Smije se znati, zato i pišem. A danas sam svršio: mogu dakle početi davati na znanje. Pišem studiju vrhu jednog konferensionera i jedne publike.

MAJER: Ali! Ja nisam ni u snu mislio na to - na vašu konferensu i, dopustite, neuspjeh. Na ovo misle oni koji nemaju na što misliti.

VLADOJE: Ni ja nisam ni u snu mislio da vi ciljate na to. Ali ja uistinu pišem studiju baš na temelju moje neuspjele konferense. Ja tražim zanimljivost, novinarstvo, dnevnost i moji nazori, sinteze, ideje baziraju se na ovom i kad ste dnevnost ispripovijedali, iznijeli ste najjače argumente: ona je analiza.

MAJER: Ne razumijem.

VLADOJE: Slutim. Sjetite se samo činjenice. Iz svijeta dođe najedamput jedan individuum i dade lijepiti na zidove jedne prijestolnice plakate s debelim pismenima: Dana toga i toga držat će taj i taj - debelo - konferensu, - još deblje - uz ulaznicu od jedne krune po osobi. Sada: ovako piše na plakatima, bez mrve ironije i ruga. A ljudi čitaju: konferensa i ulaznica! Zgledavaju se. Je li to reklama, gdje moraš tek odgonetnuti značenje i konferensa ima biti u savezu s kakim sapunskim fabrikatom ili praškom za raskuživanje? Ili je to šala? Ali nitko ne razumije. Tad doleti jedna dobro informirana ličnost: Sin našeg vrlog historičara, došao iz tuđine, gdje je, veli, mnogo učio; ali naučio, žalibože, samo iz orfeja i cirkusa. I on, ljudi, braćo, sugrađani, narode, nakupovao jeftino znanje i sad hoće da ga nama pod skupo proda. Ko dakle hoće, može dobiti tri kile gnjavaže iliti tri sata predavanja za jednu krunu. I biva jasno. Svijest se budi; svijet progledava. Oni najniži, uvijek varani, kunu; oni se najviši, uvijek varalice, smiju. Konferensijer prodao tri karte, jednu Iksu koji mu je išao na ruku - badava, drugu Ipsilonu koji ima kćer na udaju i jednu Zeti koji je bio došao slučajno iz provincije - odgađa konferensu. Drugi dan pišu novine: Blamaža jednog gospodina. Neka zapamti - i zapamtit će - da su drukčiji kapaciteti držali sto puta predavanja na obranu naše domovine, prava i narodnosti badava; a on je htio za novac trovati ili širiti tuđinštinu, kozmopolitizam i znanje. Druge su donijele dapače uvodni članak pod naslovom: Znanost nije trgovina, a treće me uzeše u obranu, jer su iz principa morale oponirati svojim protivnicima, ali su na drugome mjestu dodale: Praviti si reklamu je u modi i moderno; ali se za reklamu svagdje plaća: tu je htjela - biti plaćena... Tako se eto naširoko pripovijedaju svima znana fakta.

MAJER: U istom stilu?

VLADOJE: Da. Malo je pretjerano, polemično, ali ako preslikate buhu, ostat će uvijek buha; ako je pogledate mikroskopom, narast će ko parcov, ali će ostati buha.

MAJER: To bi bila satira, kako