Discover millions of ebooks, audiobooks, and so much more with a free trial

Only $11.99/month after trial. Cancel anytime.

Izabrane pripovijesti
Izabrane pripovijesti
Izabrane pripovijesti
Ebook270 pages4 hours

Izabrane pripovijesti

Rating: 0 out of 5 stars

()

Read preview

About this ebook

Iako je poznatiji kao dramski pisac i pjesnik nego kao prozaik, Ivo Vojnović je i novelistikom, zajedno sa Gjalskim, najava novih tendencija stilskog razdoblja hrvatske moderne.


Ivo Vojnović (1857.-1929.) je najistaknutiji hrvatski dramatičar moderne, nazivan i "posljednjim velikim dubrovačkim piscem". Remek-djelima mu se smatraju drame Ekvinocijo (1895.) i Dubrovačka trilogija (1903.), izvođene na brojnim europskim pozornicama.

LanguageHrvatski jezik
PublisherPublishdrive
Release dateJun 24, 2013
ISBN9789533282039
Izabrane pripovijesti

Read more from Ivo Vojnović

Related to Izabrane pripovijesti

Related ebooks

Reviews for Izabrane pripovijesti

Rating: 0 out of 5 stars
0 ratings

0 ratings0 reviews

What did you think?

Tap to rate

Review must be at least 10 words

    Book preview

    Izabrane pripovijesti - Ivo Vojnović

    Izabrane pripovijesti

    Ivo Vojnović

    Sadržaj

    GERANIUM

    U MAGLI

    SIRENE

    STARI GRIJESI

    Bilješke

    Rječnik

    Bilješka o autoru

    Impressum

    GERANIUM

    Roman jedne osiđelice

    Emblème de la nuit, ta fleur rougeâtre et sombre,

    Géranium, attend la nuit pour embaumer.

    Ton parfum haїt le jour, et se répand dans l’ombre![1]

    - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

    - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

    Lamartine

    Prijatelju V* u R* jeseni 1878.

    Prošlo je dosta vremena, otkad se šetasmo po zagrebačkim šumama, gdje toli razbludno slavulji poje; ali još se sjećam jednog dana, kad si mi, prignuvši se do zemlje, ubrao prvi proljetni cyclamen. - To je moj najmiliji cvijet! - reče mi i ubravši ga i pruživši mi ga, da se osladim njegovim finim i pikantnim mirisom. - Tvoj je valjda kamelija?! - nastavio si smiješeći se, valjda zato, jer nečim rastresen nijesam ti odmah odgovorio. Moje su misli letile, daleko, daleko - preko zelenih ravnica, preko pitomih brežuljaka tvog zavičaja, u južne moje krajeve, gdje se div-pećine koče na obzorju, gdje se neizmjerna pučina stere kudgod okom pogledaš, gdje nebo prozirno, kao safir, lebdi čarobnim sjajem nad ruševinama moga Grada! Ti si mi govorio o cyclami, o tom tihom cvijetku, što ga sunašce jedva ljubi kroz gusto granje, što ga rosa i potočić hrane, kao vile svoga ljubimca, kog plavet svjetla resi najdražesnijim bojama! - a ja?... Oprosti tvome vječnome sanjaru, - ja sam u sebi udisao u taj čas bajni miris pelina i vrijesa! - Ne sjećam se više, kakav bijaše moj odgovor, niti koji cvijet imenovah svojim ljubimcem - ali ona iznenadna misao, ona razlika među cyclamom i vrijesom, koja se porodila u mojoj pameti dišući najnježniji miris proljeća, - ostade mi na dnu srca usađena. - Dva cvijeta - dva značaja! - Tvoj tanahan, skroman, a mirisom toli mio, - moj oštar, bujan, zasađen u hridi, da ga jedva možeš iščupati, ružičast kao naša zora, bajan kao istočni balzam. Sva razlika između ljubavi i strasti! Čudnih li se misli veralo od tada u mojoj glavi; cijeli sistem komparacije među cvijećem i ljudima među uplivom magle i sunca - dok ne odlučih stalno da o tome nešto napišem.

    Ali o čemu? - - Zar da ti pričam divlje idile našeg toli srčanog, toli hrabrog a toli siromašnog gornjaka; - ili, opisavši pokoju tamnu uličicu te zanimljive smjese seljaka i građana što se Spljetom zove, da ti kazujem čudne odnošaje naših Varošana; - ili još radije, među kupicom i slatkim zalogajem, da ti prišapnem tajne pripovijesti onog aristokratičnog Dubrovnika, čije velikaše samo Španjolci i Francuzi natkriliše ponosom i finoćom? - Polje bijaše neobrađeno, a množina slika i događaja, kojih ljepotu i grozotu vidjeh i dočuh, prikazale mi se čarom, što se može dojmiti vatrenog i neiskusnog mladića. - Strast dalmatinskih srdaca, pomislih, velika je. Ded’ izaberi kakvugod dramu iz starih naših kuća, zaodjeni je ruhom istine i zamamljivosti, pa otkrij čitateljima svijet, o kome niti ne slute! Lako misliti, ali teže izvršiti! Sile mi nedostajahu: - bio sam mlad i premlad! Nije mi se dalo umnožiti broj onih jadnih mlađih sila, kojima se toli teško i sama istina vjeruje.

    Od tada minuse mnoge godine. I moja se krv umirila. Miris pelina otprhnu daleko ne razblaživši mi grudi - naviknuh se da berem cyclamen po vašim šumama, - ostarih!

    Kao u magli još vidim godine moje prve mladosti, rasvijetljene žarom našeg sunca, lebditi poput crnih čiopa oko zidina i hridi mog zavičaja! - Ali ipak misao, koja mi se onda probudila, i sada se neprestance vraća. Upoznavši ljude, razglobivši srce i život svih onih, koje susretoh u životu, sve to mi se jasnija i istinitija prikazivala razlika naše klisure i vašeg brežuljka.

    Najednom, - već je tome godina dana, - pročitah čudnovatu knjigu Contes (Pripovijetke) od Gustava Flauberta, čijom je glasovitom M-me Bovary već pred 15 godina stvorio realističnu školu u Francuskoj. Genijalno pero Flauberta, koje kao anatomičkim nožem znade otkriti najtanje žilice, najsitnije pjege čovječjeg srca, njegov oštri pogled, koji u nj prodire takvom bistrinom, da možeš reći za njegove romane: Ja ih gledam, a ne čitam! - bilo me odavna začaralo. Zato pograbih - ili bolje reći progutah - najnovije njegove crtice. Krasne li su te pripovijetke! Pune života i duhovitosti i one delikatne čuvstvenosti, koja stavlja toli visoko francuske pisce nad ine evropske! – Jedna pako, moram reći, da me se duboko kosnula. Naslov joj, ako se dobro sjećam: Un coeur simple (Čedno srce) a predmet: - život jedne - - kuharice! - Što jednostavnijeg, što prostijeg da rečem o življenju žene, koja kroz godine i godine dijeli veselje i suze činovničke obitelji? Originalno pero Flauberta nacrtalo je tu sluškinju s onim osebinama i s onim čuvstvom, što mogu imati samo obične, neuke žene iz puka. Ali požrtvovnost njezina, kojom služi svoje gospodare, tuga te bijednice, koja plače kroz cijeli život za malim im sinčićem, svojim mezimčetom - pak starost pusta, osamljena, bez utjeha i bez nada a napokon smrt, mirna ali zdvojna u onoj zapuštenosti i samoći, koja čeka te nesretnice, bijaše nacrtana toli krutim ali vjernim bojama - da dugo ostadoh udubljen u čudnom snatrenju. Mjesto da čitam, činilo mi se, da neka tužna, crna sjena ustaje preda mnom - - osamljena i zabačena kao ona, - ružna i nespretna kao ona. Ta je knjiga govorila istinu. - Život one kuharice sjetio me doba, kada sam dočuo od svoje tetke pripovijetku o ženi, koju sam jednom vidio. Ali mojoj spomen-slici plamtila je u duši luč ljubavi, koja je oplemenjivala sve što je nezgrapno, sve što je prosto na njoj bilo.

    Razlika cyclamena i vrijesa nađe svoje rješenje u životu jedne ženice, kojoj samo naše južno nebo, naše gole tvrde hridi mogu biti domovinom.

    Tebi pružam dakle, prijatelju, moju pripovijetku o žarkom Cvijetu - bez mirisa. Ne znam, da li će te zanimati, entre nous cijenim da je prilično dosadna! - ali život često nije nažalost nego dosada, a osobito život - geraniuma. Sudba tog Cvijeta je kukavna: - kititi kuhinje i jadne prozorčiće naših tavana, gdje obično mačka ili sama ruka kuharice izgrebe joj zemlju i ostavi joj žile na suncu! - Moj geranium nasreću ne će doživjeti taj udes. U tvojim će rukama grubi i bujni njegov cvijet naći barem jednu milost: umrijeti mirno osušen u dnu kakve ladice.

    I.

    Suton se hvatao zemlje. - Zadnji traci zapalog sunca prodirući za Kalamotom raskrilili se poput zlatne lepeze po čistoj plaveti večernjega neba. More je drijemalo mirno, umorno od podnevnog maestrala koturajući trome talase do bližnje obale. Nestalo je one prozirne magle, koja obavija ljeti zlatnom koprenom brda. Otoci potamnjeli, te duljeći se u zrcalu mora, zaokružili tamnim okvirom sliku opalnog neba. U naravi nastade nekakova umorna tišina, kroz koju prodire samo tihi, neprekidni pljusak mora, što cjelivaše obalu. Svuda je lebdio odisaj zemlje, pun mirisa mrče i bora. Grane stabalja još posute prašinom dana čekale su nestrpljivo povjetarce, da im oživi zelenilo.

    Na taraci tetine ville sjedali smo do tetke, kćerka joj Nike i ja. Šutili smo sve troje diveći se dražesti blijedećih boja zapada. Traci nestalog sunca sve se više gubili; lepeza, - duljeći se, iščezavala je ostavljajući tanki ružičasti veo, koji je dugo lepršao nebom. Nebo se tamnilo nad planinama i nad šumom; samo se zapad još opasao blijedim svjetlom, u kom je već treptila kao alem večernja zvijezda. - Petka zastrla se pred nama samim baršunom šume, dočim su se na vrhu visoki i rjeđi panji resili finom crnom čipkom.

    - Krasno! - uskliknuh nehotice, ali i odmah umuknuh, bojeći se, da ne narušim čar tih časova.

    Tetka se naslonila na veliku vazu, u kojoj je rastao divlji trator, i požudno udisala prve večernje vjetriće. Gledao sam sa strane to lijepo lice tek obasjano sutonom i pričinilo mi se kao zažareno. Njezino oko gledalo je zapad, motrilo nepomično odsjev neba u mirnom zrcalu mora i potamnilo kao - - - Petka. Njezine usne bijahu stisnute; vrat pritegnut bijelio se, a dvije žile nategle se i podrhtale kao žice, kad ih se ruka dodirne. Nije mi se dalo prekinuti njezino uživanje. Slutio sam, da misli na prošlost, koja se ne vraća, na djecu, koja rastu oko nje kao mladi borići.

    Pomislih na svoju majku, kojoj je ona toliko naličila, na dalečinu, koja dijeli nas dvoje, - i oćutih suzu, gdje puza tiha i vruća niz moje lice. Htio sam se oteti ganuću, te pogledah Niku. Ali ona, podbočivši se golim laktima, gledala je zadnju šetnju mravaca prije noći.

    Približih joj se ipak - ali uto što se okrenuh, stanem zapanjen pred osobom, koja se poput sjene stvorila preda mnom.

    Valjda sam nehotice uskliknuo, jer se Nike u isti čas okrenula. Čim ugleda i ona nadošlu ženu, skoči, te zagrlivši je, vatreno je poljubi.

    - Gospo Mare! - zaviknu ona.

    - Ah! Ti si! - reče tetka ustajući i pruži joj prijazno ruku.

    Uklonih se u kut, da bolje motrim tu čudnovatu sliku. - Bijaše to ovisoka žena, uskih i uzdignutih ramena. Stas ukočen, bez nabora, bez bokova (skoro bih rekao drven) jedva se sakrivao pod sivkastom ovelikom mahramom i pod crnim dugim odijelom. Sva ta ukočenost giba i crta još se je većma istaknjivala njezinom neobičnom visinom. Ipak njezino lice, pokraj sve jednostavnosti i turobnosti cijele prikaze, dojmilo me se na čudnovat način. Na prvi mah, kako sam ugledao tu ženu zaklonjenu u polutami sobe, iz koje bješe iznikla, sjetih se onih starih gotskih svetica, koje u zaprašenim misalima malo-pomalo gube sve uglaste poteze, sve ukočene crte, samo te još gledaju oči crne kao puščana zrna, - a velike kao starinske note, pune nekog nijemog začuđenja. Pod gustim obrvama duboko urezane sjale se u nje tako krasne oči, da, kad si ih ugledao, mogao si reći: ne vidjeh ljepših. Ipak je pogled bio trom; veđe je držala poluzatvorene kao da je svjetlost smeta. Kadikada bi te oči zablistale ipak! - a tad bi se zacaklile tamnomodrim crnilom gavranovih krila. Ta je ljepota oči još veća bila na bljedoći suhonjavog, tvrdog lica gospođe Mare. Mala usta, spadenih krajeva, bijahu prevrtana dubokim pjegama, a naoštrena malim crnim dlačicama. Iz niskog, tvrdog čela spuštao se dug, tanahan nos. Obraz, koščat i širok, odavaše pritajenu snagu. Crni svileni rubac svezan o podbratku bješe okvir njezinoj sijedoj kosi i žutkastoj bljedoći lica.

    Cijelo njezino biće imađaše izražaj neke zastarjele tuge, a sva joj se pak vanjština tako slagala s tim izražajem, da ti se činilo, kao da je sve na njoj od iskona priraslo. Haljina, mahrama, rubac i tanki bijeli ogrlić oko vrata, sve se to slijevalo u jednoj potpunoj harmoniji boja i poteza. Da si je i odotraga vidio, nije bilo moguće da zamisliš drugačiju ženu. Ni godine, ni stališa, ni značaja nijesi mogao razabrati iz tog kipa. Isto kretanje tijela, što često odaje kod žene njezin značaj - bijaše posve prikladno njezinom stasu, njezinom izražaju. Glavom bi zaklimala naglo, kao da se hoće osloboditi nesnosne misli ili uspomene. Često pak nepomičnost njezina bijaše estatička, mramorna - a tada bi glava ostala kao usađena i jedva bi se usnice trgnule nervoznim griskanjem.

    Sva ta smjesa nezgrapnosti i oštrine, dugih i uglastih crta, crnine i bljedoće, - otela mi je za čas snagu, da se upuštam u malenkosti - t. j. u takove stvari, što kod žena imaju osobitu vrijednost. Život žene nije nego niz malenih sitnih događaja - suze i radosti mijenjaju se ali prekidano. - Bol će zahvatiti njezino srce ne kao korijen hrasta u pećini, već kao sitne žilice bršljana, koje oviju ruševine nerazrješivim zagrljajem. I ta žena bijaše ruševina - ali na njoj vidio se samo kamen - sve sivo i crno. Čak i ogrlica bijaše široko nagibana bez čipke, bez veza. Na ruci nikakav prsten, - pak i ruka, taj putni list svake žene, bio je pedant lica i osobe. Dugi, uglasti prsti naličili su svojom grupkoćom više ruci radnika. Dapače, da istinu kažem, pogledavši tetinu nježnu ručicu stisnutu u toj koščatoj, velikoj ruci - izgubih svaku želju sanjarenja. Ta želja za neobičnim, za tajnovitim, u mladoga je čovjeka toli neizbježiva, da svaka zgoda, svaka osoba, koja se malo odalečuje od jednostavnog tipa svakidanjih prikaza, uzbudi mu želju fantaziranju i nagoviještanju. Toj pogrješki, tome štetnomu uplivu romanticizma po 30 novčića svezak, bijah i ja podvrgnut.

    Videći tu ženu - zavrte se mojom maštom tisuće misli. - Stvorih u 5 minuta katastrofu, dostojnu kakvog Montépina.[2] Ali koliko bijah vješt u sastavljanju tih sanjarija, isto tako brzo bi me opet realnost dovela na pravi put.

    I u tome slučaju dosta mi je bilo vidjeti te dvije ruke svezane. Ja bacih odmah na stranu sve iluzije - i ne vidjeh pred sobom nego nekakovu župnikovu sestru ili upravo staru osiđelicu, o kojoj misliš, da nije morala nigda biti mlada. Stojeći na strani, u protivnom uglu tarace, mogao sam dobro paziti sve što se oko mene događalo. Da nije kakova daleka rođakinja? - - Ne! - bila bi i moja - a ja, ako se dobro sjećam, nijesam nikada u svom djetinjstvu vidio tu dugu suhu gospođu. - Učiteljica? - Oh taj sretni stališ nije se još kod nas poznavao. Otrcani kaput i istrugani cilindar seoskog učitelja bijaše kod nas još in floribus. Pak stanovati u Lapadu - u pustoj maslinovoj šumi?... Ne!

    Čekao sam zato radoznao srećni trenutak kad budem prikazan gospođi ili gospođici. Ali u taj se čas malotko brinuo za mene i ostadoh kao i prije sam, naslonjen o zid kuće. Gledao sam nebo i te tri žene, koje mi prikazivahu dosta vjernu fotografiju ženskog malogradskog života.

    Tetka je sjedala prama gospođi Mari - koja namah izvadi bječvu da plete. Nike se spustila na mali tabouret uz majku uprijevši svoje crne oči u nepoznatu ženu.

    A ja?... Ja zamijenih Niku, pa stadoh da gledam mrave i njihovu rupicu.

    - Ima toliko dana da nam nijesi došla, Mare? - reče tetka uzevši i ona radnju; - vezla je rubac. - Da znaš, kako su te djeca željno čekala!

    - Oh jest! - bili smo prekosinoć do Kokotova! samo sinoć smo izostali; - došo nam je Vlado - i pogleda me poprijeko pod dugim trepavicama, kao da mjeri dalečinu, koja nas dijeli.

    - Znaš? - došo mi je nećak iz Zagreba! - nastavi tetka, te i ona me pogleda nekako u smijehu, valjda zbog čudnovatog načina našeg prikazivanja.

    - Anin sin? - zapita gospođa Mare podmuklim suhim glasom, ne podignuvši oči s radnje.

    - Jest! - Ostaće malo s nama. - Anzi Ane te pozdravlja! - zatim okrenuvši se k meni da na kakav način uđem i ja u razgovor, reče: - Vladimire, gdje su djeca?

    - Na obali! - - odgovori Mare podignuvši iznenada glavu prema zalivu - a prsti su jednako pleli kao paukove noge. - Lovili su rake. Lujo je bio do koljena u vodi.

    - Ta djeca! - - Ako se nahlade!... - progovori Nike ne nasmijavši se, tražeći valjda i ona izražaj da se upriliči ozbiljnosti društva.

    - Ah! hoćeš li i ti da budeš druga gospođa Mare! - oglasi se jače ova, uprijevši u nju hladan pogled. - Skači, - lovi i ti rake! - I tako je zamalo! - Pak pospješivši radnju pogleda opet u igle. - Glas je njezin u taj čas zvučio skoro ugodan - ali nejednak. Presijecao bi se kao u čovjeka, koji je dugo šutio ili plakao.

    Svi zamukoše, - samo su igle Marine zujale u tmini kao predivo noćnog kukca. Pogledah more - koje se rasteglo i utažilo poput zrcala; - zagledah se opet u mrave, koji su turali zadnju mušicu do pretijesne rupe. I Nike mi se približila - valjda joj je bilo dosadilo šutjeti - te nastavi i ona da gleda mrave. - Njezina vatrena, lakomislena narav nije trpjela mira; zato, turnuvši kukca prstom, stane pjevucati gledajući Petku.

    - Zašto ne ideš do majke? - zapita me iznenada Nike.

    - Jer ne poznam gospođu Maru. Hoćeš da joj se približim - a nijeste me ni prikazali! - odgovorih potiho.

    - Prikazati? - - - možeš čekati do sutra pa će ti biti sve isto.

    - Lijepe li mi utjehe! - a molim te, Nike, reci mi barem, kako joj je prezime!

    - Ne znam uprav ni ja. Svak je zove gospođa Mare. - Stanuje onamo na obali - navrh hridi u maloj kućici. Da vidiš, koje cvijeće u njezinom vrtiću! Ima i kanarinca, koji dolazi jesti iz ruke. Ala je lijep! - I oči joj se krijesile od radosti.

    - A nema li djece, roda?

    - Oh, gdje ti je glava?! Nije bila nigda udata! - Otac joj je umro pred tri godine! - Jadnica, uvijek sama! Ljeti još još! - dohodi k nama svaku božju večer, pak nam pripovijeda tako krasnih priča! Ali zimi?! Govorila mi je Kata Perova, da stoji doma dana i mjeseca zatvorena; - samo ide doli u Gruž, da kupi što joj je potreba, - a to kada najviše lomi bura! Jadnica!

    - A da nije malo?... - i pokazah čelo.

    - Luda?... - i pogleda me srdito. - Može prodavati pameti i tebi ako hoćeš. Zličino!

    - Hoćeš li se opet jediti? - prišapnuh joj. - Oh! ti se nigda ne jediš!

    - Jest! - ti si postao vrlo, vrlo zločest! - - odgovori smiješeći se i stavivši svoju ruku na moje rame nastavismo da se potiho razgovaramo. Dakle Nike nije ništa znala - ili možda nije morala znati? - - Ona ju je volila i veselila se njezinim pričama i kanarincu. - Crnine nije vidjela.

    Uto i mjesec poče izlaziti. Brijeg nam ga pokrio, ali zato je nebo postalo sjajnije. - Zvijezde se krijesile, kao iskre dragulja na baršunastom sagu. Petka se dizala - crna pred nama. Regbi sva se tmina noćna slegla u njezine grane. Gdjegdje bi u daljini trak mjeseca, prodirući kroz gustu šumu, zablistao u sjeni kao bijeli skut i tad si mogao vidjeti lišće maslina, kako trepti, kako se prigiba u poljupcu vjetrića, što je letio mjesečevim trakom. U tami našeg zakutka čula se samo šušnja šapćućih grana.

    Nikada se ne nauživah noći kao ondje, kada zaklonjen u tmini bjeh živi svjedok tajnomu razgovoru šume i vjetrića, mjeseca i mora, planina i neba.

    Zaboravih skoro i na tetku. Mare je gledala u daljinu - al nisam joj opazio lice, jer oči ustruđene od čarobnog svjetla, trudno razabirahu u tmini. Vidjeh samo da se rubac s Marine glave spustio. Bijele se kose sjale u tmini. Razgovarale su se - ali prekinute riječi, - fraze, koje nijesam shvaćao. Glas gospođe pričinio mi se nešto zvučniji - govorila je okretnije - ali uvijek kratko, prekinuto, - sentenciozno. Nijesam doduše niti mario za nju; - sve iščezavaše u viđenju prirode, koje mi zanijelo i srce i glavu. Duša mi je lebdila tim rajem, opojena ljepotom; moje su prsi udisale duboko taj svježi, lagani vazduh; - slušao sam, kako moje srce kuca hitro u tome Božjem miru.

    II.

    Što su osjećale one dvije žene u toj blagoj noći? - Mladost, koja je u mom srcu šumorila, - one je nisu imale; - to probuđenje čuvstva, taj posmijeh duše, kojim dršću mladenačke grudi, - ne, - - to bijaše prelijepo, a da bi mogli to uživati oni kojim je iskustvo utrnulo mladost. Moja tiha ekstaza brzo prestane. - Trak mjeseca, koji bijaše skočio iznad Petke, zasja mi na licu; oćutih kao poljubac. Ugnuh se opet u sjenu, koja je pokrivala još taracu pa slijedeći srebrenu nit mjesečine ugledah lice gospođe Mare njome obasjano. Kao kip od starog mramora, bijelila se njezina glava pod blijedim, jednoličnim svjetlom. - Svaka crta, svaki potez, svaka pjega duboku je sjenu bacala na to lice. Oči blistahu vlažne, nepomične u crnom krugu trepavica. Usta se protegnula, - rekao bih, da se smiješe - a crta lica još dublje se urezala okolo usnica. Kose polusijede, pomno očešljane, ljaštile se srebrenim odsjevima i resile tu čudnovatu, zamamljivu glavu regbi diademom. Smjesa boja, svjetla i sjena mogla je gledaoca uznijeti čarom Rembrandtovih slika.

    Ruke, prikrižene na skutu, držale su zaostalo pletivo. Tromost, zapuštenost njihova odavaše nešto zdvojnog; - crna se oprava gubila u sjeni, samo lice bijelilo se bljedoćom tek iskopanog mramora. U tom licu sakrivao se veliki bol, - ali taj bol, u tom času bijaše izražen nekakvom nijemom čežnjom i nekim zadovoljstvom, koje si tek mogao pogoditi. - Tanki skoro nevidljivi potez na usnama, što ga je mjesec većma sjenom podbrazdio, bijaše kao daleki izgubljeni trak zaboravljena posmijeha, kao zadnji talas jeke, koja se odavna, nekuda izgubila.

    Motreći tu ženu skoro zaboravih, da je živi stvor, tako bijaše ona okamenjena i nepomična. - Zato, kad progovori, trgnuh se nehotice, kao da me ko prestrašio...

    - Jest, Pavle, on mi je pisao! Da ti znaš! - Nijesam vjerovala, - ne, ali prve riječi bijahu: Draga i dobra Mare! - I glas joj zadrhta kao kad vjetar zahuji konopljem lađe. - Bojala sam se da čitam dalje - ali te riječi!...

    - I pročitah sve! - Rekao mi je, da se uvijek mene sjeća i moje dobrote - da je uvijek cijenio mene više nego prijateljicu i moli me, zaklinje me, da bi, ako mu hoću spasiti dijete, primila bolesnu djevojčicu, e da bi se ovdje boljeg zraka nauživala! - Šalje mi dijete - meni tužnoj - njegovo dijete! - Zamukne za čas, te pokrivši rukom preko čela, kao da znoj tare, pogleda u dlan i nastavi muklo, skoro dršćući: - Nije mi se činilo moguće! - riječi su mi bliještile pred očima; a ipak bijaše njegov potpis: tvoj Frano! - - - Dvadeset i tri godine da mu nijesam vidjela pisma - al isto sam ga prepoznala! - i zagledavši se pred sobom, ostade kao umorna buljeći u mjesec, koji se bio dohvatio njezina skuta.

    - Jadna Mare! - reče tiho tetka vidljivo ganuta.

    - Da, jadna bijah - nastavi tiše Mare klimajući glavom, a prste unakrst zaplela kao u tihoj molitvi. - Koje se uspomene probudile u meni! - koji bolovi! -

    Enjoying the preview?
    Page 1 of 1