Vječni Žid u Zagrebu

Vječni Žid u Zagrebu

ili

Tri dana tuge i nevolje

August Šenoa

I.

Bilo je to godine 184*, negdje u ljetu. Noć je pala na naš starinski zavičaj, al' ona tiha noć, što znade liječiti sve tuge i nevolje. Sutradan je restauracija, a svi naši čitatelji, ustavni ili neustavni, znat će da pri takovoj zgodi jeziku nije mjesto za zubima. Zato su i po svim kolibama Vinka Lozića, — a tih, hvala Bogu, još i dan-danas u Zagrebu dosta ima — zato su po svim kolibama vrvjeli korteši, da si za sutrašnji politički čin jezik operu.

Naš Zagreb za ono vrijeme nije ni sanjao o njemačkoj prosvjeti par force, kamoli o plinu. Nekoji turopoljski korteši tvrdili su doduše da je u Zagrebu po noći jasno kao da je Božji dan, al' to zato, što rumenika silno rasvjetljuje glavu, a k tome bi dobričina mjesec rado žmirio na našu staru konstituciju, pa je, kako se veli, favirao našemu magistratu. Blijedo mu je lice rasvjetljivalo ono patrijarkalno blato, što se je protezalo Ilicom sve do pokojne Harmice, kao rijeka »Styx« u poganskom paklu. Ali što zato? Pitajte samo staroga varoškoga pandura, kazat će vam da su naši »patres conscripti«,[1] vulgo senatori, pri staroj toj navadi dobre volje bili. Ni nakraj pameti ne bijaše im druga iluminacija, van bukovački plin u velikim »lampašima«. To vam bijaše sve još za ono vrijeme kad je svaki mogao saditi više duhana nego što je popušio.[2] Al' vrijeme se mijenja, rekao mi je već profesor u parvi. Došla je nova konstitucija, pa je sve drukčije.[3]

Onaj isti večer išao je čovjek u Zagreb. Bogzna kakvo je to bilo čudovište.

Starina, jer mu crne vlasi bijahu tako rijetke, kao što dandanas cvancike; bilo mu je više godina nego što Plenerovu[4] deficitu jedinica. Brada duga, spala mu do pojasa, kao što onom patrijarki na lijevom oltaru sv. Marka,[5] a odijelo je imao kao turski car na zagrebačkom kazalištu. Čudno čeljade; tko to biti može? Da ga je u onaj par smotrila naša koja krasotica, koja poznaje g. Eugena Suea, bila bi nam rekla da je to »vječni Žid«.[6] I duše mi, to vam je glavom bio »vječni Žid«, najstarija skitalica na tom Božjem svijetu. Al' nekako je bio kiseo, kao da ga štogod svrbi. Dà, svrbi ga, a bilo je i zašto. Mirno je putovao Hrvatskom, ni duša ga nije pitala čije je gore list, il' ima li kakov »kontraband«. Ta u ono vrijeme još nije bilo narodne straže za promicanje zapadne kulture; k tome je valjala u Hrvatskoj lijepa, ali bezazlena riječ: »Svatko je pošten čovjek, dok mu se ne dokaže da je lopov«. Mirno je, velim, putovao Hrvatskom, samo bi usput iza plota guske psikale, videći u njem svoga naravnoga neprijatelja. Al' kad eto ti zle sreće; namjeri se Žid na plemića, i to je bio kamen velike smutnje, o kojem se vječna skitalica popiknula. Naš Žido, nevješt razlici među tankom i debelom krvi, tako je malo mario za datum privilegiatum[7] plemića, da mu nije ni s puta išao; a plemić, videći da je bradata skitalica obeščastila litteras armales,[8] povali jure patrio[9] Žida na klupu, te mu dokaže koliko je silan status privilegiatus,[10] pravo plemića. Zato je Žida nešta svrbjelo — hinc illae lacrimae![11]

Lako ćeš pogoditi kakva je bila psihologička posljedica ove dirljive lekcije in publico politicis.[12] Ona strana čovjeka, koju naravoslovci pripisuju redu sisavaca, bila je uslijed virtuoziteta gospodskih pandura tako previjena, da je već sam Žid stao dvojiti, da li je čovjek ili snop, po kojem su mlaci u guvnu mahali, jednom riječi, Žida pustila sva sila, i od tolike nemoći se valjalo liječiti. — Naša Hrvatska na glasu je sa svojih kupelji i liječnih voda, ali jošte više sa svoje tincturae universalis,[13] koja se u sto i sto »apateka« prodaje. Tu mislim lozicu našu.

I zaista, našoj skitalici bilo je nekako pri duši kao što njegovim praocima, kad su gladni i žedni prolazili pustinjom, kad netom spazi, gdje mu nešta s daleka svjetluca. To, što mu je svjetlucalo, bijaše naš stari, mili Zagreb. Odlanu i Židu; kad se putem domaknuo do Černomeraca, nadati se bilo i kapljici i zaoblici.

Uđe Žid u prvu krčmu, koja se od onoga hôtêla, što danas na njezinu mjestu stoji, u svakom obziru bitno razlikovala.

Al' kad on unutra, puče mu čudo pred očima. Čudna se družba čudno tamo namjestila i svu krčmu napunila.

Duž dugih stolova nizala se brkata glava do brkate glave; iz svake glave duhan-lula kao francuski rezani top, a svakome momku lice rumeno kao zora na uranku, a svakome momku po boku sablja. Sve društvo spajao je nekakov simpatetički duh, i gromoviti način kojim se ova simpatija javljala, posvjedočavao je da sva ta uzajamnost polazi iz onih simetrično poredanih polića »staroga«, što su pred brkašima toli dražesno sjali.

Svaki domaći čovjek vidio je takove sastanke, il' je bar za njih čuo; svaki će pogoditi da sam ovim slabim crticama htio nacrtati skupštinu kortešku; slabim velim, jer tko će opisati vjerno one bučne zborove, koji su uz svu svoju strast i patrijarkalnu poetičku stranu imali. Zgode te minuše, al', Bože, ne daj da nam se to izvrne u drugi extrême, u mlitavu bourgoisieu, kojoj je jezgra sebična malušna birokracija. Neugodni poputni utisci uskolebaše, kako rekosmo, Žida do dna duše; al' s vike i krike, sa zveketa i štropota po svoj krčmi, zatrepeću mu svi i najmanji živci.

K tome je perspektiva brkatih sabljaša pomutila svu njegovu pamet, te se jadnik, budući prijatelj vječnoga mira à tout prix,[14] zatisnu u kutak i zatvori oči, da ga tobože nitko ne vidi.

Netom uslijed vike »Hajuk! Hajuk!« nasta grobna tišina. Začuđen s toga neobičnoga prevrata, zažmiri Žid, što i kako je bivalo.

Na stol se pope čovječac sitan, ali obal. Siva kosa svjedočila je da među »stare« spada; brci odugački kočili se pod rumenim nosom kao mačku, a oči mu sivkaste vrtjele se čudno, kao da po zraku muhe hvatati hoće; noge su tako šklocale da su sa strane dva korteša, brkata anđela čuvara, čuvati morala toga našega Cicerona.

»Spectabiles domini!«[15] — zadreči mali malo hrapavim glasom, te se glavom i rukama prignu naprijed, kao da je tim kretanjem htio pozorne učiniti junake.

»Spectabiles amici![16] Ja vam velim, mi ne budemo Ilerci!«

»Vi-veit« — zaori sva krčma.

»Spectabiles amici! A zakaj bi mi bili Ilerci, a kak bi mi bili Ilerci; kaj nam predi ni dobro bilo? Vina košta vedro tri cvancike, piščencov i puranov nam je Bog dal dosti, pa kaj čemo več?« — zapita novi Ciceron društvo, zafrknuv brkove poput raka.

»Viveit!« i opet »Viveit!«

»Et rogo vos, spectabiles amici!« — nastavi — »quid sunt isti pueri?[17]