Zmije Nikonimora, 1. dio - Palača i Vrt

izdanje)

I. dio

KUŠNJA

Dolazak

Zastala je na vrhu stepenica i zagledala se u pun Mjesec nad krošnjama. Učinilo joj se da sve vidi neobično jasno: modro nebo večeri koja se još nije pretvorila u noć, crn obris šume nepomičan u iznenadnom zatišju i to bijelo svjetlo koje zaustavlja i nju i vjetar na početku dugog spusta. Duboko je udahnula i opustila ramena; premda joj je bilo hladno, prestala se grčevito stiskati u oskudnu tkaninu. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka potpunog zaustavljanja: osjećala je da bi mogla tako stajati u beskraj, sve dok se posve ne stopi s krošnjama, nebom i mjesečinom. Ili je to bilo obično oklijevanje? Dugačko stubište gubilo se negdje dolje u mraku.

Stube su bile stare, razvaljene, obrasle mahovinom, jedva vidljive među raslinjem, kao što su plava leđa vodomara jedva vidljiva naspram odrazima neba u jezeru. Na tren se sjetila upravo toga, pred unutarnjim okom bljesnula je slika planinskih voda Nikonimora i jarkog ptičjega perja; pomislila kako bi bilo da je ostala tamo; odustala i od slike i od misli, mahnuvši glavom kao da pokušava izbjeći udarac. Još uvijek je stajala na vrhu stubišta.

Netko neupućen možda u tom kamenju ne bi ni prepoznao stepenice. No Tisya je dobro zapamtila upute izrečene glasom groznice. Još jednom je duboko udahnula i napokon počela silaziti. Dočekale su je sjene i mrlje Mjesečeve svjetlosti koja je sada do nje dopirala kroz lišće.

Dugo je silazila. Stubište je postajalo sve uže, sve više stuba je nedostajalo. Malo pomalo pretvorilo se u tijesnu stazu kroz bodljikavo grmlje divljih ruža.

Zapela je za trn, zaustavila se i strpljivo oslobodila rub ogrtača.

– Ovu odjeću moraš sačuvati najduže što možeš – rekla je samoj sebi poluglasno.

Bilo je to prvi put toga dana da čuje svoj glas. U Bijelome Gradu gotovo je sasvim zaboravila svoj stari običaj da na mjestima osame govori sama sa sobom. Možda zato jer tamo i nije bilo mjesta osame; no osama kao da joj nije ni trebala, tada, tamo. A na ovom nesigurnom putu trebala joj je samo skrovitost, sivi privid običnosti. Pa je šutjela, ni svirale nije vadila iz zavežljaja. Nakon toliko šutnje, u sutonskom zatišju, vlastiti joj je glas zazvučao krhko i nesigurno, a prostor oko njega kao da je uzvratio prijetnjom. Nije nastavila govoriti. Samo je mislila o vremenu koje je ostavilo svoje otiske u crvenoj tunici, plavoj donjoj haljini, tamno plavom ogrtaču. Vremenu koje je na svaki način htjela sačuvati, makar i u pomalo ispranim bojama tkanina koje su je štitile od jeseni i neizvjesnosti.

Činilo joj se da spust predugo traje. Stubište je opet izronilo iz trave, a sa strane se moglo naslutiti nešto što je nekoć možda bio voćnjak. Zarasla u divlje ruže, niska, čvornata stabla rijetkog lišća stvarala su razgranate sjene na tlu. Zatišje je prošlo, podigao se lak vjetar i sjene su zaplesale... Onda se strmina ublažila, stubište se pretvorilo u pitomi puteljak. Još niže dolje, na kraju puteljka, treperila je krhka svjetlost kamene svjetiljke i nazirala se ograda od gustog raslinja. Da, pomislila je s olakšanjem, sve odgovara opisu.

No hodala je sve sporije. Misleći kako sad mora doći do vrata, pokucati, ući, razgovarati i pregovarati, opet je bila sva napeta, zgrčena, nesigurna. Hoće li je primiti? Što ako je ne prime? Mogla bi ponovno zastati na stazi, disati mrak, gledati Mjesec, no sada ni mrak ni Mjesec nisu bili dovoljno sjajni da bi zaustavili tjeskobna pitanja.

– Kreni! – šapnula je samoj sebi promuklo i umotala se malo čvršće u modri ogrtač.

Mali plamen u svjetiljci treperio je kao da joj želi dobrodošlicu. Nije to bilo obično svjetlo plam-kamena, nego nešto jarkije i živahnije, bogatije bojama. Pravi plamsaj žive vatre. Mjesto ispred kojega svijetli ovakvo svjetlo zbilja mora biti nekakvo utočište, mislila je, no kad je prišla vratima u živoj ogradi, plamen se ugasi. Tisya zastane, zbunjena i pomalo prestrašena. Mjesečina joj je ipak bila dovoljna da primijeti zvono obješeno pod drvenim krovićem iznad vrata – ili je odjednom zasjalo kao da ima svoj vlastiti sjaj? Krović bio je jedva vidljiv pod bršljanom, a zvono je visjelo previše visoko da bi ga mogla dosegnuti rukom. Otrgnula je granu iz guste, visoke živice i njome zaljuljala zvono; tek kad je to učinila, primijetila je i konopac.

Zvonce je zazvonilo, šuškavo i jedva čujno.

– Kako to zvoniš? – upita glas iza vrata.

– Oprezno – odgovorila je.

Vrata su se otvorila.

– Što hoćeš?

Pred Tisyom je, s običnom uljanicom u ruci, stajala sredovječna žena okruglastog lica okruženog klobukom svijetle, ravno podrezane kose. Riječi što ih je izrekla nisu zazvučale ljubazno, no u očima joj je titrao nekakav smiješak. Možda ne baš prijateljski, ali ipak smiješak.

– Ući – odgovori Tisya.

– Ma nemoj, a zašto?

– Treba mi... smještaj – rekla je oklijevajući, jer nije znala kako bi točno nazvala to što joj treba.

– Misliš da je ovo nekakvo svratište?

– Ne, ja znam što je ovo.

– Onda znaš više od mene – rekla je žena i zakoračila kao da joj namjerava zatvoriti vrata pred nosom.

– Odakle zapravo znaš? – upitala je ipak, s nekakvom lakrdijaškom znatiželjom. Naizgled hirovita, i neozbiljna i opasna, kao da je izišla iz neke od predstava s vrelih ulica Bijeloga Grada.

– Želim razgovarati s nadstojnicom – izjavi Tisya, trudeći se da joj glas odjekne sigurnošću koju nije osjećala.

– Pa dobro, onda – uzdahnu žena na vratima. – Razgovarat ćeš s nadstojnicom. A poslije toga ćeš opet morati razgovarati sa mnom. Jer ja sam Daimia, kušačica.

Propustila ju je kroz vrata. Zatvorila ih i mahnula rukom; iz vrata i vratnica počeše nicati i bujati bodljikave grančice od kojih se na mjesečini širio metalan sjaj.

– Vidiš moje mladice?

– Vidim.

– To što ih vidiš ne znači da postoje – rekla je žena poučno i krenula stazom naznačenom rijetkim bijelim oblucima.

– A vrijedi i obratno – dodala je preko ramena.

Obratno, mislila je Tisya, što je obratno? Ako ono što vidim možda ne postoji, tada ono što ne vidim možda postoji – a možda i ne. I zato se može zaključiti samo da između gledanja i postojanja, zapravo između vidljivosti i postojanja nema nikakve sigurne veze. Osim ako i tu vrijedi i obratno, pa u nekim okolnostima takva veza neosporivo postoji...

Hodajući iza kušačice, zaplela se u misli koje su se granale i zaplitale poput nestvarnih izdanaka na vratima. Obluci su joj se bjelasali pred stopalima, nepravilni i naporni, budeći sav umor koji se u njoj nakupio u posljednjih nekoliko dana. No stigla je, uspjela je, prošla kroz vrata, pa valjda i nije važno ako sad ne hoda baš sasvim sigurno tom varljivom stazom.

Nije gledala oko sebe, nije primjećivala kuda idu, samo se začudila kad se odjednom našla pred nekim malim paviljonom. Kao da je na trenutak zaspala hodajući.

– Gdje si me to dovela? – upitala je nesigurno.

– Do prenoćišta.

– Ali ovo nije...

– Ne, ovo nije Utočište, samo paviljon za goste. Još uvijek smo u vanjskom krugu.

– Htjela sam razgovarati s...

– Kasno je, razgovarat ćeš sutra. Sad ćeš se tu smjestiti, a ja ću ti donijeti žara, i vode, i nečega za jelo.

Nabrajala je kao što se nabrajaju dosadne stvari. Zatim je bučno uzdahnula i zakolutala očima, a Tisya opet pomisli kako je sve to slično nekakvoj predstavi, čije značenje ne uspijeva razumjeti.

– Ne moraš – rekla je preko volje. Trebale su joj i toplina, i voda, i nešto za jelo.

– Naravno da moram, to mi je dužnost.

– Mogu i sama. Mislim, možemo zajedno sve to donijeti.

– Ne možemo. Jer ti još ne ideš unutra. Ali možeš ući u ovaj paviljon, a preporučam ti da to što prije i učiniš jer mi se čini da jedva svladavaš drhtavicu.

Tisya se nasmiješi i otvori vrata.

U paviljonu ju je dočekao mrkli mrak, no bilo je malo manje hladno nego vani. Odložila je zavežljaj i čekala da joj se oči priviknu na tamu. Osjećala se silno umornom, toliko umornom da bi mogla propasti u san stojeći nasred tog nepoznatog paviljona, kad bi samo na tren sklopila oči. Zato se trudila gledati; zurila je u mrak, no nije vidjela ništa.

Ubrzo opet začuje korake ispred vrata.

– Daimia?

– Ne – odazvao se mnogo mlađi glas. – Ja sam posljednja pomoćnica, došla sam umjesto Daimje. Otvori mi.

– Pa otvoreno je – odvrati Tisya i lagano gurne vrata.

– Da, ali ja imam pune ruke – reče djevojka, a u njenom se glasu čula vedrina.

Ušla je i na kameno postolje usred paviljona odložila tešku žarnicu. Podigla je gornji poklopac pa se kroz okrugle otvore na unutarnjoj ploči prijenosne željezne peći počela širiti toplina i crvena svjetlost. U tom je svjetlu Tisya uspjela nazrijeti visoki lik pridošlice, no rumeni sjaj nije bio dovoljno jak da bi obasjao paviljon.

– Hvala ti – rekla je Tisya, ispruživši ruke nad žar.

– Čekaj... – odvrati djevojka, pa iz torbe koju je nosila preko ramena oprezno izvuče uljanice. Ubrzo su u paviljonu zasjala dva jasna plamena.

– Evo, sad možeš zahvaljivati.

– Da – osmjehnu se Tisya. – Zahvaljujem.

Djevojka joj priđe, na tren prigne obraz prema njenom ramenu, a Tisya joj uzvrati istom gestom. Taj dobro poznati domaćinski pozdrav južnih pokrajina, kao i unutrašnjost paviljona – toplo svjetlo žarnice, mutna malena okna iza kojih je ostala noć, povišeni drveni pod u dijelu paviljona predviđenom za spavanje, bazenčić za kupanje popločan bijelim kamenom – sve je to odisalo tihom dobrodošlicom.

– Sviđa ti se naš paviljon za goste?

– Često imate goste?

– Ne, gotovo nikad. Ali svaka je od nas najprije bila gost.

– Da... Ja bih rado ostala ovdje, mislim baš tu, u ovom paviljonu.

Ne bi razgovarala s nadstojnicom, ne bi prolazila kroz kušnju, ne bi nikome ništa objašnjavala. Samo bi ostala tu, dok putovi ne postanu prohodni, dok ne smisli kamo dalje.

– Ni drugdje nije loše – pokuša je ohrabriti djevojka. – Ali sad idem po vodu i hranu. Prostirke i pokrivače naći ćeš u škrinji.

Krenula je prema vratima.

– Čekaj – zaustavi je Tisya. – Kako se zapravo zoveš?

– Rekla sam ti, ja sam posljednja pomoćnica.

– To je ime?

– Zamjena za ime. Imena kojima se služimo u Utočištu ne govorimo izvan Utočišta, a ona kojima se služimo izvan Utočišta ne spominjemo u Utočištu. Ti si sada na rubu, ni izvan ni unutra. Zato ti ovo mora biti dovoljno.

– Daimia mi je rekla svoje ime.

– Ona je... drukčija. Njoj je svejedno.

Dok su razgovarale, Tisya je pokušavala skinuti ogrtač, ali nije mogla izići na kraj s kopčom na ramenu. Igla se očito iskrivila i nije htjela popustiti pod njenim prstima, još ukočenim od hladnoće.

– Pusti – reče visoka djevojka i pokuša joj pomoći. – Kakav je to cvijet?

– Modri ljiljan.

– Kako lijep kamen... Nisam znala da postoje modri ljiljani, tamo gdje sam živjela rastu samo bijeli... A nikad nisam vidjela ni sličnu kopču.

– Možda ni nećeš – odvrati Tisya, a igla odjednom popusti. – Možda više nema nikoga tko bi ih znao tako napraviti.

– Gdje?

– U Nikonimoru...

Kratko su stajale bez riječi, grijući ruke iznad žarnice i na trenutak je taj žar za Tisyu bio žar kovačnice u kojoj joj je jedan od starije braće napravio kopču. Ne, nije mogla vjerovati da su svi mrtvi.

– Modri ljiljani su rijetki – rekla je. – Rastu pokraj vode gdje udari grom... I ako dobro potražiš, u blizini ćeš naći kamenu oštricu...

Pokraj vode, pokraj neke mlake zaostale od oluje, na mahove plave kao leđa vodomara... Ali čemu se sada vraćati tim slikama, nikad im se nije vraćala, nosila ih je sa sobom složene i skrivene, jednako kao svoj cvjetni rubac na dnu zavežljaja, nije se osvrtala. Podigla je pogled prema licu s druge strane žarnice.

– Zašto »posljednja pomoćnica«?

– Recimo zato što sam posljednja stigla ovamo.

– Ako me nadstojnica primi, onda ću ja biti posljednja?

– Pitanje je što ćeš raditi. Uostalom, to ne ide tako kako misliš, nadstojnica ni o čemu ne odlučuje.

– Nego?

– Ona je samo... tu. Ali ti u svakom slučaju moraš nešto jesti.

Djevojka žustro krene prema vratima.

– Kako je mračno! – doviknula je. – Nevjerojatno kako rano ovdje padne noć!

– Hoćeš uljanicu?

– Ne treba, Mjesec je još tu.

Kad je opet ostala sama, Tisya poče pretvarati maleni paviljon u dom, makar i samo do sutradan. Otvorila je škrinju, izvukla vunene prostirke i razmotala ih. Prostirke kakve obično jesu: grublje i deblje za ležaj, tanje i mekše za pokrivače. Ipak, tkanje je bilo neobično. Višestruko, paperjasto, podatno. Namjestila je postelju razmišljajući otkada nije spavala na nečemu toliko udobnom. Razvezala je zavežljaj, u škrinju spremila ono malo rublja i rezervne odjeće što je nosila sa sobom. Složila pokraj ležaja svoju preostalu imovinu: kopču u obliku ljiljana, češalj od slonovače, mali nož u koricama, drvenu čašu, sve svoje svirale. Cvjetni rubac još uvijek složen kao na početku. Skinula je pojas i razvezala kosu. Postavila uljanice pred okno od mutnog stakla.

Visoka djevojka ubrzo se vratila noseći vrč vode i košaru s pecivom, sirom i suhim smokvama; zaželjela joj laku noć i otišla.

Čim se smotala na ležaju, Tisya je propala u san. Još je stigla pomisliti kako su čudne te prostirke i kako joj danima nije bilo toliko toplo.

Kad se probudila, još uvijek je bila mrkla noć. Odjednom opet sasvim budna, zurila je u prostor oko sebe. Žar je usred sobe još svjetlucao crno i crveno. Htjela je ponovno zaspati, no misli su se probudile, sve one što ih je gurala u stranu dok je tražila Utočište i trudila se razmišljati samo o uputama, o znakovima, pravom putu i sigurnosti. Sada su izronile, kao na poziv tog crnog i crvenog žara.

... ...

Iz Bijeloga je Grada krenula kao što se kreće na put, spremna i lagana. Nosila je samo najnužnije i bila je radosna; Arneova je poruka stigla do nje, pa kad poruke mogu putovati, valjda mogu i ljudi. Istina, glasovi sa svih granica bili su uznemirujući, a nju je put vodio ravno u opasnost. Ipak nije očekivala toliku zbrku na putovima, zastrašujuću i bezumnu. Nije očekivala toliku gomilu ljudi u bijegu, valove ludih glasina, sumnjive tipove koji potiču paniku, cijeli jedan svijet bez stalnoga boravišta, odjednom u pokretu. Pokušavala se snaći, zadržati zdrav razum. Žudjela je za pouzdanim vijestima, razgovarala sa svakim tko bi joj se učinilo koliko-toliko prisebnim i pokušavala odijeliti istinu od izmišljotina. No svemu što bi čula uskoro bi proturječio neki novi glas. Sigurno je bilo samo to da ljudi bježe iz svih krajeva koji graniče s istočnim visoravnima. Sigurno je bilo i da ih usput napadaju male pljačkaške družine, kakvih je uvijek bilo uz ceste, no odjednom mnogo brojnije, te da nijedan put više nije siguran. Mnogi su s jednakom sigurnošću tvrdili da se do Nikonimora više ne može i da su tamo sve kuće nestale u plamenu. Tu vijest Tisya nije mogla prihvatiti. Išla je uporno dalje, no njezina vlastita tjeskoba govorila joj je da ide u pogrešnom smjeru. Onda su se tjeskobi pridružile jesenske kiše.

Jednog se popodneva htjela sakriti pred pljuskom pod nekakav kameni zaklon, plitki usjek u stijeni, kad je primijetila da tu već nekoga ima. Nije željela slušati još jednu užasnu priču, nije željela slušati uopće ništa i bila bi nastavila dalje unatoč kiši, da ju nije zaustavio hrapavi ženski glas.

– Ima dovoljno mjesta.

Žena umotana u prljavi smeđi ogrtač stisnula se uz kamenu stijenu da joj napravi mjesta.

– Ne moraš se micati zbog mene – rekla je Tisya i pokušala se nekako smjestiti što dalje od nje, zasebno.

– Imaš pravo, nesreća je zarazna.

– Nisam te htjela uvrijediti.

– Onda sjedni bliže, da ne kisneš. A bit će i malo toplije.

Približila se i pogledala nepoznatu ženu u oči; sjale su crno i crveno.

– Ja sam Morna – rekla je žena. – Čudno, da?

– I ti si iz Nikonimora? – upita Tisya zbunjeno, no žena joj ne odgovori.

– Tko bi svojemu djetetu dao takvo ime, pitaš se. Ali on je rekao: najdulja je noć, sve što u najduljoj noći dođe na svijet, mora biti noći posvećeno, rekao je, a oni su slušali, valjda je i njima noć bila u duši, jer mogli su izabrati i njeno drugo, njeno svijetlo ime, a ja sam gledala i pokušavala vidjeti, gledam i pokušavam vidjeti, ali ne mogu, ne mogu, jer je svuda samo mrak...

Tisyi nije dugo trebalo da prepozna glas groznice.

– Bolesna si – rekla je blago. – Moraš naći bolji zaklon, dok ne ozdraviš.

Žena je gledala kroz njeno lice i smiješila se nečemu nevidljivom.

– Slušaj! – Tisya ju je pokušala dozvati u stvarnost. – Pomoći ću ti, odvest ću te nekamo, do neke kuće, bilo čega, samo da kiša malo stane. Naći ćemo ti nekakvo utočište.

Posljednja riječ kao da je djelovala.

– Utočište? – rekla je Morna, prelazeći rukom preko lica. – Sad nema smisla vraćati se tamo, čak i kad bih mogla.

– Zašto ne bi imalo smisla? – uzvrati Tisya kojoj je odjednom bilo očajnički stalo da povuče tu ženu s ruba propasti. – I zašto ne bi mogla, uz moju pomoć?

– Ne razumiješ... Sada više... valjda me ne bi me ni primili jer...

– Ne, ne razumijem. Zašto te ne bi primili?

– Jer nema smisla.

– O kakvom to mjestu govoriš?

– Hrid, znaš li možda za kakvu hrid? – odvrati Morna, stišćući drhtavim rukama grubu smeđu tkaninu ogrtača. Kiša je još jače bubnjala oko njih, stvarajući zaglušnu buku. – Možda bi se moglo poletjeti i odavde... Ali ne na onu stranu, nemoj, nemoj se zabuniti, znam da puteljak izgleda zgodno, mahovina je, trava je, penješ se i penješ, ali na kraju su oni, svi mrtvi i drveni, moraš s njima sjesti u krug...

Glas groznice neumorno je tkao košmarne slike.

– Nemoj govoriti, odmaraj se – ponavljala je Tisya, obgrlivši bolesnicu. Činilo joj se da su ta koščata ramena toliko krhka da jedva podnose težinu njene ruke.

– Hajde, idemo, moramo naći bolji zaklon – rekla je kad se pljusak malo stišao.

– Ne, ne sad... umorna sam... Ti idi... ja ću doći... za tobom... poslije...

Nije ju mogla ostaviti, premda je znala da će mutnu svjetlost oblačnog popodneva ubrzo zamijeniti mrak. Grozila se noći na tom mjestu, no kad je pokušala podići Mornu, nekako je poduprijeti i krenuti – nije išlo. Bolest je učinila teškim njeno neveliko tijelo.

Kiša je opet jače pljuštala, mrak se brzo zgušnjavao. Tisya izvuče iz torbe dvije jabuke i komadić pogače, sve što je još imala za jelo. Nagovorila je bolesnicu da malo po malo pojede jabuku i tako su, u plitkom zaklonu stijene, njih dvije uronile u noć. Unatoč neudobnom položaju, zapala je u kratak san, iz kojega ju je dozvao Mornin glas:

– ... razlomljeni, rekla mi je dok smo išle prema jezeru, to ti je kao u priči o razlomljenima, to svatko zna, ja nisam znala, valjda sam znala nešto drugo, drukčije, ali zapravo isto, mislila sam da govori o stijenama, ne o ljudima. Svejedno je znaš ili ne znaš, rekla je, ionako ćemo provjeriti, jer uvijek provjeravamo i mogu ti reći da provjera boli, rekla je, u prvi tren je slatko, ali zatim boli, no svaka bol prođe, zar ne, makar zato da bi je zamijenila druga, i smijala se...

Tisya je slušala, nije imala izbora. A priča se nastavljala kao da nikada neće stati.

– ... valjda je u početku bilo drukčije, jednostavnije, uvijek su postojali ljudi od kojih je trebalo pobjeći, inače se ne bi zvalo Utočište, pobjeći na sigurno i zatim samo pričekati, ne znam je li ikada zbilja bilo tako, samo čekaš u miru i sigurnosti, možeš li to uopće zamisliti, mir i sigurnost, ili je bio samo jedan jedini prolaz na cijelome svijetu, i ta zvjezdolika stražarska kuća, i stablo kao znak, možda je još uvijek samo jedan, ja ne znam, ne mogu ništa reći o svemu tome, kad su svi toliko tajanstveni, oni koji mogu ne znaju, oni koji znaju ne mogu reći, ali prolaz valjda mora biti zaštićen, i kako ćeš razlikovati te žene od mrlja bijele magle, a moraš nekako, zar ne? eto vidiš, zato je kušnja, zauzvrat dobiješ malo vremena i moraš samo šutjeti i poštivati zavjet, moraš smisliti što ćeš dalje, a možeš i čekati do kraja vremena što se nje tiče, jer ona dobro zna što je moguće, a što nemoguće.

– Tko je ona? Gdje je to mjesto o kojemu govoriš?

Tisya se trudila razumjeti, nekako usmjeriti tu bujicu riječi, no ona je tekla svojim putem, zapinjala i zaobilazila pitanja.

– ... izazov je to, razumiješ, takav izazov, pomisao da postoje vrata i da su zato zabrane, zapreke, brisanja, osim ako se ispriječi propast pa postane nemoguće, onda je sve samo ista ovakva mrlja bijele magle i čovjek bi mogao postati zao, reći, ući ću ipak, unijeti vreću svog prljavog vremena pa će ga biti manje, toga svijeta kojega ionako nema, ima i nema, nema i ima, ne možeš znati, jer ništa ne možeš znati, ali puta natrag više ne može biti, jer tko bi bio u sebe siguran kad sunce jednom počne izlaziti na pogrešnoj strani neba, kao sad, vidiš ga, ne, ti ga ne bi trebala vidjeti?

Rečenice su se slijevale, uporno i neumorno kao kiša. No Tisya je počela nazirati obris nekakvog mjesta gdje bi se mogla skloniti, odmoriti, smisliti što dalje.

– To utočište, reci mi, kako se stiže do njega?

Nekoliko je puta ponovila pitanje. A onda, kao da se u Morninoj glavi na trenutak nešto smirilo i rasvijetlilo, stigao je odgovor. Jasno joj je opisala put, sva skretanja, znakove, napuštenu utvrdu, šumu čempresa, cestu koja vijuga, stube obrasle raslinjem.

– Idi – rekla je – tamo ćeš se bar odmoriti od kiše.

– Ići ćemo zajedno – odvrati Tisya. – Čim svane dan.

– Čim svane dan... velika bijela mrlja... bijela stijena... ja sam s druge strane, ionako nisam više tu...

– Ići ćemo zajedno – ponavljala je Tisya.

– Ići ćemo... ali kažem ti da je bolje nemati nikad nego imati pa izgubiti, bolje je...

– Ne, nije bolje. Sad spavaj, ujutro će sve izgledati drukčije...

Zaspale su. Kad se ujutro probudila, Morne više nije bilo.

Tisyu je grizla savjest, pitala se kako je mogla toliko čvrsto spavati, tražila je i dozivala Mornu, misleći kako bolesna žena nije mogla daleko otići. Uzalud. A putem su već stizala nova kola, novi izbezumljeni ljudi sa svojim strašnim pričama. Krenula je dalje.

Najprije se trudila zaboraviti taj kratki susret i nastavila se probijati, sporo i zaobilazno, u suprotnom smjeru od svih, prema Nikonimoru. Negdje na tom putu, daleko ispred nje bio je i Arne, no je li zaista još uvijek bio na tom putu? Poruka je bila stara, cesta sve teže prohodna. Kiše su prestale i unatoč jesenskoj hladnoći moglo se spavati na otvorenom. Čuvala se, putovala noću, tražila siguran zaklon za dan; no jedva je dolazila do ikakve hrane, bjegunci su se tukli zbog gljiva i divljeg voća. Jednoga se popodneva probudila drhtureći u nekakvom grmlju i Mornin joj je lik izronio pred očima poput opomene. Odustala je. Odlučila se vratiti i potražiti Utočište.

... ...

Budna u dnu noći, ležala je u svojoj novoj postelji i pitala se što se dogodilo sa ženom koja joj je pomogla i koju nije uspjela spasiti. Mornine upute pokazale su se vrlo dobrima, dovele je do ovoga paviljona. No od svega ostalog što je čula one kišne noći, Tisyi se u sjećanju zadržala tek uznemirujuća mutna slika koja ju je sada, pred žarom što je u žarnici nasred sobe polako gasnuo, ponovno uvlačila u svoj mračni vrtlog. Dosta je, spavaj, govorila je samoj sebi, ujutro će sve izgledati drukčije. Ali te noći više nije mogla spavati.

U paviljonu nije stanovala samo jednu noć, nego punih pet dana. Svakoga jutra dolazila bi posljednja pomoćnica i govorila: nadstojnica te danas ne može primiti, morat ćeš se strpjeti do sutra. Tisyu su veselile te riječi, činilo joj se da će dan koji je tako dobila na dar biti dug i dobar. Svakog jutra na trenutak bi povjerovala da smije ostati u tom paviljonu, bez ikakvih uvjeta, dok se nešto ne pokaže, ne razriješi, ne usmjeri je dalje.

Izlazila je, hodala uz rubni drvored, ne pokušavajući ući u unutarnji krug Utočišta. No unatoč svem raslinju koje ga je štitilo, tom drvoredu i živici još bujnijoj od one prve, mogla je tu i tamo nazrijeti poneki obris niske drvene gradnje. Odvraćala bi pogled, tražila crveni bršljan.

Od crvenog je bršljana nekoć plela bujne i kratkotrajne vijence, a planinski bi vjetar raznosio lišće s njene ovjenčane glave, mrseći rumene vitice biljke i smeđe uvojke kose. No ovdje je sve, pa i lišće bršljana samo žutjelo, gotovo naočigled. Zaustavljala se u tom žutom svijetu i skupljala novu snagu sjedeći na suncu koje bi sredinom dana zasjalo gotovo ljetnim sjajem, zamišljala sebe kao prozirnu posudu koja se polako puni bistrom vodom s izvora. Jednog od tih dana čak je i krenula u potragu za stvarnom vodom, bilo kakvim jezercem ili potokom, no očito se nalazila s pogrešne strane velike živice, ili se pak nije usudila otići dovoljno daleko.

Često je zastajala i gledala: list u letu, guštera na stazi, obris sivih planina u daljini, stazu između starih jabuka kroz čije grane je svakoga dana dopiralo sve više svjetla. Boje i oblici oštro su joj se urezivali u svijest i na trenutke joj se činilo da nikada ništa još nije vidjela toliko jasno.

Kad bi se sredinom dana vratila u paviljon, dočekali bi je vrčevi s vodom i pladanj s nešto jednostavne hrane: čaša kiselog mlijeka, zdjelica povrća, komadić pogače. Zatim kratak san, gotovo kao dio obroka. Još uvijek je bila umorna, još uvijek nije osjećala gotovo ništa osim umora. Ponekad se pitala zna li i nadstojnica toga čudnog mjesta za njen golemi umor, nije li joj baš zato dodijelila nekoliko mirnih dana.

Popodne je ponovno izlazila pa se sve ponavljalo u drugim nijansama. Dani su bili svijetli i vedri kao da nikakvi oblaci nikad ne prolaze iznad doline. Tisya bi suton dočekala vani, a kad bi se uspjela odvojiti od Mjeseca koji je kopnio nad krošnjama već je bila noć. Zatvarala je vrata, dodavala suhog triješća na žar, grijala vodu. Svukla bi se i stala u bazenčić popločan bijelim kamenom; još uvijek je spirala sa sebe putničku prašinu. I dok se zalijevala toplom vodom, promatrala je svoje tijelo, mislila o otiscima sretnog vremena – tu su, potonuli u kožu, kao i u tkanine, nevidljivi i neizbrisivi...

Ponekad bi u šetnjama srela neku od stanovnica Utočišta. Jedna je nekamo žurila noseći košaru punu brezove kore; druga se, zdepasta i malo pogrbljena, gotovo nečujno pojavila na stazi, da bi odmah skrenula nekamo u brdo. Ni s jednom od njih nije razgovarala.

Šestoga jutra nadstojnica je ušla u paviljon. Tisyi se učinila nekako poznatom i čudno suzdržanom.

– Pravila su jednaka za sve – rekla je. – Ako prođeš kušnju, možeš ostati u Utočištu.

To već znam, pomisli Tisya i možda bi upitala nadstojnicu zašto je pet dana trebalo čekati tu izjavu, da nije već imala svoj odgovor: zbog bršljana i umora, zbog žara i Mjeseca.

– A ako ne prođem kušnju? Mogu li ipak ostati tu?

– Možeš ostati dok se sasvim ne oporaviš i za to ćeš vrijeme imati sve što ti treba. Ali znaš i sama da je ovo paviljon za goste, a gosti s vremenom moraju otići.

– Inače ih ne bismo nazivali gostima – dovrši Tisya zamišljeno i nepotrebno, na brzinu računajući što bi u ovom slučaju moglo značiti »s vremenom«. – U svakom slučaju, hvala na gostoprimstvu.

Nadstojnica polagano klimne glavom i okrene se prema vratima. U jutarnjem svjetlu koje je dopiralo kroz okrugla okna Tisya primijeti da je u tkaninu nadstojničina plašta utkan obris nekog kvrgavog stabla. Kruška medunka, pomisli i nasmiješi se. Sjetila se starih pjesama svojega kraja i na trenutak je zapljusne mali val vedrine.

A evo kako je graditelj došao na svijet

U Bijelome Gradu, na samom kraju poluotoka, bila je kuća s tri strane okružena morem. A zapravo i s četvrte – jer tu je bio kanal koji je spajao otvoreno more pučine s uvalom zaljeva. I taj komadić mora, premda uzak, pripitomljen i skriven kamenim mostovima, odvajao je kuću od ulica Bijeloga Grada. Mostovi, kao i ulice, bili su uglačani bezbrojnim koracima, a kameni zidovi kuća sjali su na suncu glatki i besprijekorni, bez onih sitnih znakova nemara koji najavljuju propast.

Gospodarica kuće na rtu bila je žena savršenoga glasa. Kraljevskog držanja, a možda i pomalo kraljevskog porijekla, svjesno je morem ograničila svoje kraljevstvo. Bio joj je dovoljan prostor velike kuće koja je odavna pripadala njezinoj obitelji, bili su joj dovoljni njeni brojni gosti i još brojniji ljudi koje bi posao doveo preko mostova. I pogled s terase na kojoj bi čekala da se na obzorju pojavi brodovlje njenoga muža.

Kao što je kuća bila njena, tako je brodovlje bilo njegovo – gospodar i gospodarica, nitko ni nad kim nije vladao. Dočekivala ga je i ispraćala na terasi ili u onoj sobi nad morem koja je jedina imala prozor prema pučini. Bila je tužna kad bi odlazio, radosna kad bi ponovno spazila jarbole i modra jedra, no zapravo je voljela taj ritam odlazaka i dolazaka, a njegova joj odsutnost nije padala teško. Voljela je bijeli kamen grada i svoje poslove gospodarice kuće čiju je ponosnu neovisnost čuvalo more. I premda je imala najljepši glas u cijeloj Yalmi i Svardiji, nikada nije pjevala, ne. Jer takav je glas isti kao more, prepušten svojoj divljini, razara kuće i pristaništa.

Onda su došli dani prve opsade. Premda nitko nije vjerovao da bi se takvo što moglo dogoditi, pljačkaške družine iz zaleđa uspjele su se organizirati dovoljno za napad; predugo ih je dovodio u iskušenje taj grad, tako bogat i sjajan, tako bahato otvoren i siguran u sebe. Poput svih opsada, i ova je bila ružna. Zavladali su strah i najstroža štednja. Širile se glasine o pokoljima u malim mjestima uz obalu. I svakoga dana bilo je manje onih koji su branili zidine. Činilo se te jeseni da će grad potonuti u strahu i gladi. Gospodarica kuće na rtu zapovjedila je svojim ljudima neka budu spremni srušiti mostove preko kanala. Kad su joj rekli da od toga neće biti mnogo koristi, jer je kanal uzak i lako ga je ponovno premostiti, odmahnula je rukom – kao da je vjerovala da će vrh rta i kuću, ako ustreba, odnijeti more.

Tada se još jednom