Discover millions of ebooks, audiobooks, and so much more with a free trial

Only $11.99/month after trial. Cancel anytime.

Grasmerski dnevnik: ulomci
Grasmerski dnevnik: ulomci
Grasmerski dnevnik: ulomci
Ebook89 pages1 hour

Grasmerski dnevnik: ulomci

Rating: 0 out of 5 stars

()

Read preview

About this ebook

Dorothy Wordsworth (1771.–1885.) živjela je među pjesnicima, u prisnoj povezanosti s bratom Williamom i gotovo jednako prisnom prijateljstvu sa S. T. Coleridgeom – Coleridgeovim riječima, njih su troje neko vrijeme bili „tri osobe, a jedna duša“. Wordsworth i Coleridge postali su najznačajniji pjesnici ranoga engleskog romantizma, a njihova zajednička knjiga „Lirske balade“ jedna je od prekretnica u povijesti književnosti. Treći dio duše koja je stvarala „Lirske balade“ ostao je u sjeni, no može ga se naći na stranicama „Grasmerskog dnevnika“ – bar u tragovima. Bilješke Dorothy Wordsworth s prijelaza 18. u 19. stoljeće, iz godina „priprostog života i sjajnih misli“, njezino postavljanje na istu razinu pečenja kruha i bavljenja pjesništvom, njezin meditativan pristup prirodi, sve to ispod površinske suzdržanosti daje naslutiti umjetničku osjetljivost jedne neobične žene za koju je življenje i pisanje bilo tijesno povezano, premda se nikad nije htjela „izdavati za pisca“.
Prevela, uredila i bilješkama popratila Sanja Lovrenčić.

LanguageHrvatski jezik
PublisherMala Zvona
Release dateJul 22, 2012
ISBN9789537760236
Grasmerski dnevnik: ulomci

Related to Grasmerski dnevnik

Related ebooks

Reviews for Grasmerski dnevnik

Rating: 0 out of 5 stars
0 ratings

0 ratings0 reviews

What did you think?

Tap to rate

Review must be at least 10 words

    Book preview

    Grasmerski dnevnik - Dorothy Wordsworth

    Lovrenčić

    Knjiga iz koje sam izabrala dnevničke zapise Dorothy Wordsworth za ovo izdanje nosi u gornjem desnom kutu mojom rukom zapisanu godinu 1990. Otada je putovala i selila se sa mnom, u užurbanosti života značila usporavanje. Možda je dio čarolije bio i u ljepoti toga engleskog izdanja, opremljenog reprodukcijama umjetničkih djela iz vremena kada je pisala Dorothy Wordsworth, slikama koje pozivaju na zaustavljanje, kao što i dnevnički tekst, tanak trag živoga vremena tih davno umrlih ljudi, poziva na maštanje. Međutim, ne radi se o bilo kojem vremenu ni o bilo kojim ljudima. Dorothy Wordsworth živjela je među pjesnicima, njezini zapisi bacaju intimno svjetlo na svijet prve generacije engleskih romantičara, a njezini dnevnički motivi skriveno ali trajno odjekuju u pjesmama njezinoga brata Williama Wordswortha i njegovog prijatelja Samuela Taylora Coleridgea. No ni to nije najdublji razlog moje trajne očaranosti ovim tekstom. Bilješke Dorothy Wordsworth iz godina »priprostog života i sjajnih misli«, njezino postavljanje na istu razinu pečenja kruha i bavljenja pjesništvom, njezin meditativan pristup prirodi, sve to ispod površinske suzdržanosti daje naslutiti umjetničku osjetljivost jedne neobične žene za koju je življenje i pisanje bilo tijesno povezano, premda se nikad nije htjela »izdavati za pisca«.

    DOROTHY

    Sa mnom su Wordsworth i njegova izvanredna sestra. Ona je zbilja sjajna žena! – u duhu, mislim, i u srcu. Ako očekujete da ćete vidjeti ljepoticu, učinit će vam se običnom; ako očekujete običnu ženu, učinit će vam se lijepom! No njezino je ponašanje jednostavno, usrdno, dojmljivo... njezino oko pažljivo u najpomnijem promatranju prirode, njezin ukus savršen elektrometar – savija se, poskakuje i povlači se na svaki nagovještaj ljepote ili kakve jedva primjetne mrlje...

    Ne postoji nijedan portret Dorothy Wordsworth kao mlade žene. No riječi Samuela Taylora Coleridgea napisane 1797., u vrijeme kada je njihovo duboko prijateljstvo tek započinjalo, govore o njoj ono što slika ne bi mogla reći. Prijateljstvo je obuhvaćalo i njezinog brata, Williama Wordswortha te su njih troje neko vrijeme bili, opet Coleridgeovim riječima, »tri osobe, a jedna duša«. Wordsworth i Coleridge postali su najznačajniji pjesnici ranoga engleskog romantizma, a njihova zajednička knjiga »Lirske balade« jedna je od prekretnica u povijesti književnosti. Treći dio duše koja je stvarala »Lirske balade« ostao je u sjeni, no može ga se naći na stranicama Grasmerskog dnevnika – barem u tragovima.

    Dorothy Wordsworth rođena je na Božić 1771. u Cockermouthu, Cumberland, kao treće od petero djece u obitelji pravnika Johna Wordswortha i kao jedina djevojčica. Bila je osamnaest mjeseci mlađa od brata Williama s čijim je životom njezin bio tijesno isprepleten. Nakon smrti majke 1778. poslali su je rodbini, jer se smatralo da djevojčica ne može odrasti kako treba samo s ocem i braćom, to jest u kući u kojoj žive sami muškarci. Započela je školovanje u djevojačkom internatu, no kad joj je bilo dvanaest godina, umro joj je i otac, ostavivši za sobom nesređenu imovinsku situaciju. Tada je Dorothy morala napustiti školu, no nije napustila svoje tek probuđene interese za knjige i za prirodu. U sljedećih nekoliko godina živjela je najprije u obitelji jedne majčine rođakinje, no zatim su je poslali djedu i baki Cookson, a evo što je o životu s njima napisala u pismu prijateljici Jane Pollard.

    Osjećam se kao stranac. Ne možeš zamisliti kako ozbiljno i tiho sjedim s bakom i djedom, jedva bi me prepoznala, ti koja dobro znaš da nikad nisam bila zapažena zbog šutljivosti. No sada sjedim po cijele sate, a da ne kažem ništa osim da moram zakrpati neku staru košulju, a onda moja baka i ja počnemo zajedno mozgati i smišljamo najodličniji način da se to učini, na koji, usudila bih se reći, uvijek uspijemo nabasati, no sama ta majstorija oduzme više vremena nego što košulja vrijedi, a sav naš razgovor je samo »ručni rad, ručni rad«, i kakva je koja sluškinja, tko su joj roditelji, gdje je živjela, zašto je otišla itd. itd. Što, draga moja Jane, može biti manje zanimljivo od takvoga razgovora? A ja ipak moram pokazati odlično lice, kao da sam oduševljena i kao da mi ništa ne može biti zanimljivije...

    No krpanje starih košulja nije bilo najgore. Čini se da su djed i baka, a i drugi članovi obitelji imali prezriv odnos prema djeci Wordsworthovih kao siromašnoj siročadi te su čak i poslugu poticali da ih vrijeđa. Djeca su se, međutim, nakon dugo vremena našla zajedno upravo u djedovoj kući te Dorothy piše: »Mnogo smo puta William, John, Christopher i ja zajedno plakali, lili suze gorkoga jada, jer svi svakoga dana sve više osjećamo gubitak koji nas je zadesio kad smo ostali bez roditelja...« No postoji i utjeha: »Mogu podnijeti lošu narav svoje rodbine, jer me ljubav moje braće tješi u svakoj boli.«

    Kad joj je bilo sedamnaest godina, Dorothy su preselili u obitelj majčinoga brata i to je bila dobrodošla promjena. No već za kratkotrajnoga zajedničkog boravka u djedovoj kući počela se stvarati osobito prisna veza između nje i Williama i već tada – manifestirati u stihovima koje je pisao uz nju, djelomice na njezin poticaj, i u kojima joj se prvi ali ne i posljednji put izravno obraća.

    U travnju 1794. brat i sestra uspijevaju ostvariti želju da zajedno stanuju, no samo na šest tjedana; u to vrijeme još nisu imali materijalnih sredstava koja bi im omogućila da održe zajednički dom. No u razdoblju od 1787. do 1794. William Wordsworth nije živio povučenim i mirnim životom kao njegova sestra; najprije je studirao, zatim proveo godinu dana u revolucionarnoj Francuskoj, ondje se povezao s umjerenim republikancima, silno se zaljubio u djevojku po imenu Annette Vallon koja mu je rodila dijete – i vratio se u Englesku. Tim povratkom započinje velika kriza u njegovom životu, u kojoj duhovno uporište sve više nalazi u podršci svoje sestre. Opterećen grižnjom savjesti, rastrgan proturječnim osjećajima u vezi s politikom, uplašen materijalnim brigama, on traži posao, pokušava započeti karijeru pisca, a onda umjesto toga nekoliko mjeseci njeguje nasmrt bolesnog prijatelja. Taj prijatelj umire i ostavlja budućem pjesniku 900 funti koje će mu omogućiti skromnu samostalnost i način života po vlastitom izboru. Taj izbor uključuje i Dorothy. Evo kako ona piše o svojemu bratu malo prije nego što će zasnovati zajednički dom:

    Bit će da sam slijepa, jer on ne može biti toliko ugodan koliko se meni čini u mojoj pristranosti. Rado ću priznati da je polovica vrlina koje mu pripisujem plod moje ljubavi, no sigurno mi se može oprostiti! Njemu nikada nije bilo zamorno tješiti sestru, nikad ju nije ostavio u ljutnji, uvijek ju je dočekivao s radošću, njezino mu je društvo bilo draže od bilo kojega drugog zadovoljstva ili bolje rečeno, kad god smo imali sreću biti blizu jedno drugome, ni u čemu nije uživao ako smo se morali razdvojiti.

    A William se u jednom od brojnih pisama koja su razmjenjivali ovako obraća Dorothy:

    Oh, moja draga, mila sestro, s kakvom ću te radošću ponovno sresti, s kakvim užitkom ponovno provesti dan pokraj tebe. Vjeruj mi, moja je želja da te vidim tolika da nestaju sve prepreke. I

    Enjoying the preview?
    Page 1 of 1