TIHI JECAJ ZAROBLJENE DUŠE

Table Of Contents

BUDIM SE...

TIHI JECAJ ZAROBLJENE DUŠE

UVOD

DOBRO JUTRO MOJ ŽIVOTE

ŠAPAT DUŠE

OBEĆANJE SEBI

VJERUJEM U SEBE

FOKUS

UNIKAT

SAMOMOTIVACIJA

SVJESNA NAMJERA

TKO JE KRIV

METAFIZIČKA HARMONIJA

SRETNI LJUDI

FORMULA ZA SREĆU

AFIRMACIJE

PISANJE

MEDITACIJA

SAMOHIPNOZA

MANTRE

KRATKA VJEŽBA

PREISPITAJTE VAŠA UVJERENJA

BOŽANSTVO U NAMA

MI SMO IZVOR

PROMJENA PERSPEKTIVE

RAD NA SEBI

MALA DUŠA

PREUZMITE ODGOVORNOST

MAŠTA KAO STIL ŽIVOTA

TAJNA OTPUŠTANJA

PROCES RAZVOJA

MOĆ DUŠE

OMOTAČI DUŠE

DESTRUKTIVNA SILA

PODIJELJENI UM

PLAN DUŠE

PROBIJANJE DUŠE KROZ UM

BUĐENJE

MOĆ MISLI

ODVOJILI SMO SE OD BOGA

STANJE ZALJUBLJENOSTI

D. Phi

KAOTIČAN SVIJET

SVRHA ŽIVOTA

SADAŠNJI TRENUTAK

PRIRODAN TIJEK

KOLEKTIVNI CILJ

OSVIJESTILA SAM SE KROZ PATNJU

ZAHVALNOST JE MOLITVA

I JOŠ ZA KRAJ

Copyright

BUDIM SE...

Ovdje i sada… Sjećam se, prisjetila sam se… Sve ovo što se događa je samo san… Ružan san… San na koji, do sada, nisam imala nikakav utjecaj…

Budim se… Sad mi sve izgleda nekako drugačije, jasnije...

Osvijestila sam se!!!

Iznenada znam da svjesnom namjerom mogu utjecati na tijek zbivanja, tijek svog života. Do sada je moj život bio samo igra u dubokom snu, igra koju su mi nametnuli drugi, igra u kojoj sam nesvjesno sudjelovala.

Poistovjećena s tom igrom nisam ni primijetila da to nisam ja, da to nije život koji mi pripada…

A gdje sam ja?

Tko sam ja?

Zašto sam, uopće, prihvatila ulogu koja nije moja?

Tko je pisac tog scenarija?

Tko je izmislio ta pravila?

Koliko li sam puta samo posrnula, pala, slomila se… Eh, kako sam oduvijek bila loša glumica, tako nesvjesna, nemoćna, izgubljena.

O Bože! Kako sam umorna… umorna od tog sna, u kojem sam prespavala život. Zar je moguće, zar sam sve to samo sanjala?

Budim se!!!

Samo trenutak! Samo da se prisjetim… Čini mi se, nešto sam izgubila…

Da… SEBE…Sebe sam izgubila…

Duša mi se zavukla, skvrčila u najdubljem kutu mog bića. Čuči u tom mraku, zarobljena, uplašena, ispaćena i već odavno zaboravljena. Promatram sebe, tako odvojenu od sebe, nemoćnu, istrošenu, nestvarnu… Mojim stanicama više ne pulsira Božja volja, zaustavljena je, zablokirana, nekorištena… Kroz moje biće odjekuju bolni krici ranjene duše, koja se posljednjom zalihom snage još trudi sakriti ožiljke prošlosti… Kako bi prikrila sramotu i ogorčenost što nikada nije bila voljena, shvaćena, priznata, niti pozvana da sudjeluje u stvaranju.

Srce mi se stegnu, jer spoznah koliko sam bila okrutna prema sebi.

Bože moj!!!

Bože moj!!!

Što sam to učinila?

Zašto sam dozvolila da me taj san toliko slomi… da me raskomada u dijelove…?

Gdje ću, sada, pronaći te dijelove sebe?

Otvaram prozor u namjeri kako bi udahnula svježi zrak, razbistrila malo misli, kako bi se još, možda, prisjetila nečega što bi mi pomoglo prikupiti ostatke sebe.

Tišina...

Neka neobična tišina struji zrakom dok sunce razvlači svoje zrake u neodoljiv osmijeh, mameći me na izlazak van… Neodoljivo mi se smiješi, kao da želi reći „Podijeli sa mnom ljepotu ovog dana"… Hm… ili mi se, možda, samo ruga… Pogled mi se zaustavi na jednoj starici umornog zgužvanog lica, pogrbljenog, oronulog tijela… Žuri negdje… A gdje li tako žuri, pitam se… Zna li ona, uopće, gdje ide? Ne, zasigurno ne zna… I ona još spava... Putuje žurnim koracima kroz svoj san, ravno u svoju propast, ravno u još dublji zaborav… Kao i mnogi… Ona nije svjesna da se zaboravila… Negdje se, na svom putu, izgubila, negdje između jave i sna…

Koraci je odnose sve dalje...Nestaje…

Vrištim… vrištim iz sveg glasa, u namjeri da je probudim, da je podsjetim da je izgubila nešto vrijedno, ali ni glasa da pustim. Još jedan nečujni krik ispaćene duše slomi se negdje, u daljini, s njenim koracima… Nema je više… Nestala je… Već dugo zaleđene suze kotrljaše mi se niz umorno lice…

Eto… Još jedan promašaj… Još jedan neuspjeh…

Nijemo promatram druge prolaznike što, kao lutke koje pokreću nevidljivi konci, prolaze nesvjesno tromim koracima kroz svoj san…

Probuđena svjesnost gurne me nemilosrdno da pogledam te strahote kako bi se suočila s ožiljcima ranjene duše što bolnim jecajem preklinje da ju izbavim iz tog mraka.

Zatvaram oči… Ne želim vidjeti... ne želim znati… ne želim čuti… ne želim osjećati…

Želim pobjeći…

Ravno u svoj san… Nazad u svoj zaborav, tamo sam sigurna, na to sam već navikla.

Ali ta svjesnost… Ha… hm... Gurnu me još dublje, ravno u more vlastitih suza… Razbacaše me valovi na sve strane, raskomadaše u najsitnije dijelove… Zapljusne me val neke neobične svjetlosti i izbaci na obalu, ponovo rođenu, osviještenu, jaku… Prostruji neka nedokučiva snaga mojim bićem… U istom trenu postadoh svjesna te snage koja je oduvijek i bila tu… Poput slagalice sastaviše se dijelovi moje duše... i od mene stvoriše cjelovito biće...

Budna sam ovdje i sada...

TIHI JECAJ ZAROBLJENE DUŠE

DRAGI ČITATELJI

Vi, koji ste pročitali moju knjigu Od očaja do Božjeg zagrljaja, znate kako je i kada započela moja osobna transformacija… Na svom transcendentalnom putu nisam stala već sam nastavila s još većim entuzijazmom… U međuvremenu sam došla do novih spoznaja i skupila prekrasna iskustva... Iskustva koja, i ovaj put, dragi moji čitatelji, želim podijeliti s vama…

Znam da je mnoštvo ovakvih knjiga na tržištu i da je ljudima već puna glava filozofije, teorije i nefunkcionalnih metoda… Zato, ne želim filozofirati, niti vas previše umarati s teorijom… Želim podijeliti svoja iskustva i svoja gledišta s vama…

Želim da budete gosti u svijetu moje i svoje duše. Možda će moje iskustvo biti poticaj, baš vama, da tražite sebe u sebi, kroz sebe, a ne izvan sebe. 

Ima jako puno nesretnih ljudi koji, jednostavno, ne pronalaze svoje mjesto u ovom modernom, kaotičnom svijetu, koji se kao slijepi putnici bez cilja vrte u labirintu svog osobnog propadanja… Ljudi, koji polako, ali sigurno sve više gube vjeru u Boga i dobrotu; ljudi, koji misle da je njihova sudbina zapečaćena, te da oni tu ne mogu ništa promijeniti…

Dragi moji… To je najveća laž u koju su nas uvjerile forme misticizma, te stvorile kaos u svijetu i pretvorile ljude u ljudske strojeve. Mi smo Božanska bića, koja imaju pravo svoj život pretvoriti u slavlje…

Ali kako?

Na to pitanje, odgovor ima vaša duša, jer ona najbolje zna... Nisu vam potrebni tuđi savjeti, niti tuđa iskustva kako bi ih živjeli i pretvarali u svoja, vaša duša najbolje zna zašto je ovdje, zašto je izabrala određena iskustva kroz koja želi proći kako bi ostvarila svoju svrhu u vašem fizičkom tijelu te uživala gostoprimstvo na zemlji, slaveći život i stvaranje. To je njeno pravo i dar od Boga. Ne smijemo dozvoliti da joj svojim ograničenim umom uskraćujemo putovanje na kojem ona sebe spoznaje i ostvaruje.

I zato...

Posvetite se vašoj zanemarenoj duši, kako biste otkrili što je to što ona uistinu želi...

I moj je život nekada bio samo lutanje, traganje za nečim što nisam znala niti imenovati, no, zato sada sa sigurnošću mogu tvrditi ako ste i vi u takvoj potrazi, otkrit će te što je to, jer ćete to i pronaći. Do toga će vas dovesti vaša duša, naravno, ako joj to dozvolite…

I to je dovoljan razlog  da joj vratite slobodu... Nije došla na ovaj svijet da ju bacimo u tamnicu, već da raste kroz spoznaju o sebi. Njena uloga je uloga vodilje, a ne zarobljenice. Oslobodite ju, kako bi vas dovela do mjesta gdje počinje ljepota i punoća življenja.

UVOD

Postoji samo jedna jedina, velika i vječna duša, univerzalna kozmička duša, Svjesnost, ili drugim riječima Bog. Naše duše su samo djelići te velike duše, Božje iskre, segmenti, koji će za svu vječnost pripadati Bogu. A naš život je samo Božji san kroz koji on ostvaruje sebe, Božji san koji u nama budi život, tjerajući nas naprijed. On hoće i želi uvijek više i još više od samog sebe, jer stremi ka svom izražaju slobode ljubavi i radosti.

U svakom živom biću živi taj dio Boga koji, kroz nas, traži svoj izražaj… Kroz svaku stanicu, svakog živog bića struje, vibriraju iskre Božje volje, koje se isprepliću s našom voljom.

Naša volja je i Božja volja. No, ako je Božja volja usklađena s našom voljom eksplodirat će svi naši potencijali. Božja volja jest da budemo sretni i svjesni onoga što mi stvarno jesmo… Njegova volja i želja je da svoj život pretvorimo u slavlje. I zato je nužno, s ljubavlju i s povjerenjem, predati se Božjoj volji. Nije potrebno boriti se, nije dovoljno moliti, pogotovo ako ta molitva nije popraćena istinskom vjerom i zahvalnošću... Trebamo znati i biti svjesni da nije dovoljno samo vjerovati, jer kad smo svjesni i nešto znamo gotovo da nam i nije potrebna vjera.

Vjera je, u odnosu na svjesnost, toliko lomljiva i krhka, toliko da ju već samo jedno nepoželjno iskustvo može potpuno srušiti... Da... Vjeru nam može netko lako poljuljati, ali svjesnost o nečemu, ne može nitko…

Trebamo znati da u nama živi Bog koji sklada najljepše pjesme, priča najljepše priče. Bog koji voli… Bog koji sluša… Bog koji prašta…

Bog koji slavi život i stvaranje…

Trebamo znati da nas voli, ma kakvo naše ponašanje bilo, trebamo znati, da nam ništa