Red crvene podvezice

Red Crvene Podvezice

Ivan Ševeriga

Prvo poglavlje

„Probudi se moraš ustati, vrijeme je."

Pospano je otvorila, kao šuma u proljeće, zelene oči. Prvo je u sumraku ugledala majčin ogromni goli trbuh koji se nadvio nad njom. Uskoro ću dobiti još jednog brata ili sestru, pomisli, još uvijek pospana Lucija. Iznad trbuha pojavilo se majčino brižno lice.

„Samo što nije svanulo, moraš ustati" tiho je, rekla majka pazeći da ne probudi ostalu djecu, koja su mirno spavala u jedinoj prostoriji njihove skromne kmetske kućice. Lucija je zijevala i protezala svoje golo tijelo. Ispod nje šuškao je ležaj od slame, na kojem je zajedno sa svojima mlađima sestrama spavala. Pored njih, odvojen samo uskim prolazom, bio je još jedan ležaj od slame debelo natrpane na pod od nabijene zemlje, na njemu su spavala njena mlađa braća. Otac i majka spavali su na posebnom ležaju, odvojeno od djece. Njena mala sestrica je u snu podigla glavu, nešto nerazumljivo progunđala, okrenula se na drugu stranu, zagrlila sestricu kraj koje je spavala i nastavila mirno spavati. Da bar ja mogu tako, pomisli. Nehotice pogledavši svoje gole grudi, shvatila je da su za nju dani bezbrižnog djetinjstva nepovratno prošli.

Možda ću, ako me ove jeseni udaju, uskoro i ja izgledati kao majka, mislila je, gledajući majku kako gegajući se zbog velikog trbuha, odlazi prema ognjištu koje se nalazilo na sredini prostorije. Na njemu je kuhala jelo za cijelu obitelj. Otkako je otac prije dva tjedna otišao na rad u vlastelinov dvorac, a Lucija krenula u žetvu, majka je imala nešto manje posla. Trebala je kuhati manje, nego kad su svi bili kod kuće. Otkako su počele pripreme za ovogodišnje viteške igre, otac gotovo da i nije dolazio kući, tek bi u nedjelju nakratko svratio, donio nešto hrane kojom je obradovao uvijek gladnu djecu, ukratko ispričao novosti i brzo se vratio natrag na rad. Ni Lucija, više nije mogla biti kod kuće, ona je kao najstarija od djece, morala svaki dan ići raditi na vlastelinovo imanje. Zadnjih dvadesetak dana trajala je žetva. Prošlih dana su poželi pšenicu, ječam i zob. Danas i sutra nadali su se svi, završit će s žetvom raži. Još uvijek ležeći, lijeno je protezala svoje vitko, skoro dječačko tijelo.

„Ustani! Dosta je bilo izležavanja, znaš i sama da prije nego što odeš, imaš još dosta posla za obaviti." rekla je majka, prije nego što je teškom mukom, jer joj je smetao veliki trbuh, kleknula kraj ognjišta i uzdišući zbog neugodnog položaja, odgrnula pepeo i izgorjeli ugljen kojim je sinoć prije spavanja zagrnula žar. Ispod toga pepela, nalazilo se nekoliko tinjajućih žeravica. Majka je stavila nekoliko suhih grančica na žar, i počela snažno puhati. Iako je bila sredina ljeta, morala je bez obzira na vrućinu vani, neprekidno održavati vatru na ognjištu. Vatra je uvijek morala gorjeti jer, ako bi se sasvim ugasila, bilo je teško naložiti novu. Kmetovi su bili vrlo siromašni, nisu imali sa čime ložiti vatru. Ako bi se vatra ipak ugasila, morali su ići susjedima moliti da im posude žar, da bi njime mogli naložiti novu. Susjedi bi jedva dočekali da se nekome ugasi vatra, pričali bi svima kako je njihova susjeda lijena gazdarica, koja ni žar ne zna održavati. Zato je majka radije održavala vatru, nego molila susjede da joj posude žar. Očiju punih suza od dima, okrenula se prema njoj.

„Dosta si se izležavala, uskoro će zora, moraš ustati, dug je put do gospodareve njive." rekla je pomalo ljutito. Pogledala je nebo kroz rupu na krovu, koja im je služila kao dimnjak. Zvijezde su sada sasvim izblijedjele, što je bio siguran znak novog dana. Uzdahnula je još jednom zijevnula i nevoljko ustala. Izvukla je nekoliko slamki iz razbarušene svijetle kose. Još uvijek gola, pošla je u dvorište olakšati se. U dvorištu se još jednom protegnula, i pogledala u vedro, izlazećim suncem obasjano nebo. Noć je polako, ali sigurno gubila bitku s novim danom.

„Kukurikuuu!" začulo se iz blizine. Njihov stari pijetao je prkosno odkukurikao svoj odgovor, na izazovno kukurikanje ostalih seoskih pijetlova koje je odzvanjalo selom. Negdje u selu čuo se uporan lavež psa. Obližnji šumarak odjekivao je od veselog pjeva ptica, a negdje iza skromnih kmetskih kučica čulo se glasno kreketanje žaba. Priroda se budila, sve životinje kao da su se radovale novom danu. Tko zna što mi donosi ovaj novi dan, pomisli, vraćajući se u zadimljenu kuću. Majka je kašljala i stenjala, ali i dalje uporno puhala u žar iz kojeg se jako dimilo. Uskoro veseli plamičak obasja od dima pocrnjelu unutrašnjost kuće. Lucija je pronašla i obukla jedinu suknju, koju je imala.

„Pomuzi kravu prije nego što odeš." rekla je majka pružajući neveliku glinenu posudu. Pošla je u stajicu, pomusti jedinu kravu koju su imali. Otkad je majci narastao trbuh teško je radila kućanske poslove, mužnja joj je bila najteža jer zbog velikog trbuha nije mogla čučnuti. Još dok joj je trbuh bio manji, pokazala joj je kako se muze krava.

„Moraš puno raditi i puno učiti, dovoljno si stara, uskoro ćeš se udati, a svaka mlada žena mora prije udaje naučiti raditi kućanske poslove." uporno joj je ponavljala majka. Čučnula je pod kravu stisnula posudu nogama i ubrzo je pomuzla ono malo mlijeka što ga je mršava kravica imala.

„Idi, pogledaj u kokošinjac, možda je koja koka snijela jaje?" rekla joj je majka kad se vratila u kuću. I zaista! u kokošinjcu je pronašla dva jaja. Majka je jedno razbila i ispekla ga, otrgla je komadić tvrdog kruha i dala ga Luciji. Brzo je pojela skroman obrok, nije tražila, niti očekivala više. Znala je da će majka i starija djeca danas malo jesti, bila naviknuta na malo hrane, nije joj trebalo puno da se najede. Oko podneva vlastelinovi ljudi će dovesti kola sa hranom, onda ću jesti, pomislila je dok je ustajala od stola. Tek što je ustala, izvana se začulo razgovor i glasni smijeh. Prstima je uredila kosu i otresla nekoliko slamki koje su joj se uhvatile za suknju.

„Moram ići vrijeme je! reče izlazeći. Izašla je iz kućice i veselo potrčala. Mladići i djevojke njenih godina, veselo su išli na rad. Iza njih umorno su se vukli stariji kmetovi i njihove žene. Lucija je otvorila rasklimana vrata i pridružila se prijateljicama. Ispratila ju je pjesma njihovog starog pijetla. Još jednom se, kao da je na trenutak naslutila, da nikad više neće vidjeti, ni oca ni majku, niti braću i sestre, a ni svoju malu kućicu, osvrnula prema domu kojeg je ne znajući to zauvijek napuštala. Nakon podužeg pješačenja stigli su do velikog polja zasijanog s raži. Bilo je to posljednje polje koje je trebalo ove godine požeti. Sa svih strana na njivu su dolazili kmetovi sa kosama, i žene sa srpovima. Svi su bili nervozni, jedva su čekali kraj žetve, i veliku proslavu, na kojoj će se bar jednom godišnje pošteno najesti i napiti, a mlađi i naplesati. Strogi nadzornik gromkog glasa i velikih prosjedih brkova, rasporedio je kmetove. Naprijed su išli mladi i snažni momci, oni su sa kosama kosili žito. Iza njih su starije iskusne žene žito sakupljale u snopove, iza žena mlade djevojke, radile su „pojaseve neku vrst užeta od slame, kojima su stariji muškarci, koji su išli posljednji vezali žito u snopove. Lucija je čučnula uzela slamu i spretno napravila pojas.

„Jedva čekam da završi žetva, i da konačno počnu igre." rekla je Milka koja je radila pokraj nje.

„Vjeruj i ja!" odgovori Jana, Lucijina najbolja prijateljica.

„Konačno ću se najesti onog finog mesa i naplesati na plesu."

„Prošle godine sam bila bolesna nisam mogla ići, a tako sam silno željela vidjeti barem jednog viteza." tužno je rekla Marica, jedna od mlađih djevojaka.

„Mi smo bile pa kao i ti nismo vidjele baš puno vitezova, bili su daleko od nas, nismo se uspjele probiti kroz gužvu, tek kad smo se popele na drvo vidjele smo izdaleka kako sunce blješti na njihovim sjajnim oklopima, i to je bilo sve." rekla je pomalo ljutito Milka.

„Nadam se da ćemo ove godine imati više sreće, tako silno želim konačno vidjeti bar jednog od tih sjajnih vitezova o čijim avanturama nam u dugim zimskim noćima pričao stari Martin" sanjalačkim glasom zanesena slikom koju je zamislila odgovori Jana. Stari Martin, koji je jedini iz njihovog sela, u mladosti bio sluga u vlastelinovom dvorcu, znao je mnogo priča o vitezovima i njihovim avanturama. Lucija, je poput ostalih djevojaka kao očarana, slušala Martinove priče o hrabrim vitezovima, koji su iz raznih opasnosti spašavali prekrasne djeve. Mjesecima je sanjala prekrasnog viteza, koji se na igrama bori samo za nju. Silno se razočarala kad je shvatila da neće čak ni izdaleka vidjeti nijednog viteza. Ove godine ču se nekako približiti glavnim tribinama i vidjeti viteza, obeća samoj sebi. Viteške igre je svake godine u čast kraja žetvenih radova, organizirao njihov gospodar, vojvoda Henrik. Pozvao je najslavnije vitezove u kraljevstvu da odmjere snage na viteškim igrama. U vrijeme igara oko dvorca su se okupljale tisuće različitih ljudi svih mogućih zanimanja, koristili su viteške igre da bi prodali svoju robu, ili okupljenim ljudima pokazali svoja umijeća. Prošle godine je zajedno sa svoje tri prijateljice, prvi put bila na igrama. Pomalo uplašene, ali i vrlo radoznale djevojke su besciljno, želeći vidjeti što više raskoši, lutale u toj silnoj gužvi. Iako nisu imale novaca da bi nešto kupile, uživale su samo gledajući sve te fine stvari koje su se nudile na velikom sajmu, iz prikrajka su promatrale gospe u prekrasnom čipkom ukrašenim haljinama, na grudima su im se sjajile ogrlice, a na rukama prstenje. Zajedno sa ostalima zadivljeno je promatrala raznobojne fine tkanine. Jednom je krišom popipala tkaninu, koja joj se naročito svidjela. Bila je tako glatka i mekana, nimalo slična grubom platnu, koje je imala na sebi. Kakav je osjećaj obući haljinu od tako finog materijala, pitala se zavidno gledajući damu. Lutajući između štandova stigle su do mjesta na kojem je putujuća glumačka družina izvodila predstavu. Bile su preniske da bi mogle išta vidjeti, samo su čule šaljivu priču koju su gledateljima odigrali glumci. Odjednom je zapuhao lagani povjetarac, do njih je dopro opojni miris pečenja, želudac stisnuo od zamamnog mirisa, slina joj je odmah ispunila usta. Izgleda da su i ostale djevojke osjetile isto, kao po dogovoru, požurile su prema posebnom djelu polja, koji je vlastelin namijenio svojim kmetovima. Na polju je gorjelo nekoliko velikih vatri, a na njima su se pekli, volovi, odojci i janjci. Na drugima manjim vatrama, visjeli su veliki kazani, u kojima se kuhala juha. Stariji kmetovi nestrpljivo su obilazili to obilje jela. Nije ih zanimala roba što su nudili trgovci, ionako nisu imali novaca da bi kupili takve, njima većinom nepotrebne stvari. Gospodar im je toga dana dozvolio da dođu gledati igre, dao im je da si ispeku nekoliko janjaca i pečenica, na najvećoj vatri vrtio se veliki vol. Našla se tu i velika bačva puna vina, oko koje su se okupili nestrpljivi, žedni kmetovi. Taj jedan dan u godini, svi su bili siti i veseli. Imali su svoje tamburaše koji su cijelu noć svirali narodne pjesme, momci i djevojke veselo su sve do zore plesali. Cijelu prošlu godinu je sa prijateljicama učila plesati. Same su pjevale i plesale na muziku koju su u sebi zamišljale. Bila je prvi put na igrama, sve joj je bilo novo i neobično. Začuđeno je gledala svu tu zbrku, nije znala da na svijetu ima toliko ljudi. Hodajući između vatri djevojke su naišle na čovjeka iz njihovog sela, bile su vrlo sretne kad im je dao veliki komad mesa. Tek su počele jesti kad se u daljini se začuo zvuk fanfara, neopisiva galama je odjeknula poljem.

„Počinje!"

„Igre počinju!" vikali su ljudi trčeći prema mjestu na kojem će se održati viteški turnir. Djevojke su se pogledale i potrčale prema tribinama. Pokušale su se progurati kroz gomilu, ali im se nisu uspjele ni približiti. Razočarane neuspjehom, tražile su bilo kakav način da vide vitezove. Lucija je spazila stablo na vrhu uzvisine. Bilo je prilično udaljeno od borilišta.

„Bolje išta nego ništa" glasno reče, i potrči prema stablu. Izdaleka su gledale vitezove kako jašu na gizdavim konjima. Sunce se odbijalo od njihovih glatkih metalnih oklopa i na trenutak zasljepljivalo zadivljene djevojke. Odavde su tek vidjele svu veličinu igara i ogromni broj šatora koji su se prostirali na sve strane. Sve oko njih izgledalo je tako nestvarno, nikada nije bila tako sretna.

„Iduće godine ćemo odmah čim stignemo na igre zauzeti mjesto kraj tribina, jedino tako ćemo uspjeti vidjeti vitezove." predloži Jana. Iako nije kao što se nadala izbliza uspjela vidjeti viteza danima nakon igara otvorenih očiju je sanjala o igrama, lijepim, snažnim vitezovima i bogatim damama u krasnim haljinama. Prenula se iz sanjarenja i napravila još jedan pojas.

Još tri dana. Još tri duga dana i ponovno ću biti na igrama. Ove godine moram, pod svaku cijenu vidjeti viteza, čvrsto odluči. Kmetovi koji su imali kuće na glavnom putu, važno su pričali onima koji nisu bili te sreće, o neprekidnim kolonama koje su prolazile kroz njihovo selo. Pokraj siromašnih kućica prolazile su raskošne kočije bogatih velikaša, za njima bi prošla velika trgovačka kola puna svakojake skupocjene robe iz svih krajeva svijeta, iza njih išla bi šarena cirkuska kola, koja su vukle neke čudne vrlo velike životinje. Mršava gola djeca dugo su trčala za takvim kolima. Zatim bi selom ponosno projahao mrki vitez na krasnom konju. Iza njega jahala je sva sila njegovih pomoćnika i pratilaca. Iza viteza dostojanstveno su išla krasno ukrašena gospodska kočija. Kmetovi su se ponizno klanjali kad bi vidjeli poneku gospodsku glavu kako gleda prema njima. Radila je pojaseve od slame, slušala razgovor težaka i maštala o igrama. Njeno maštanje prekinula je zvonjava crkvenih zvona.

„Podne je!" povikaše kmetovi. Počeli su sve češće dizati glave i pogledavati prema putu na kojem su se trebala pojaviti kola s hranom. Brkati nadzornik ih je psovao, vikao na njih i tjerao ih da rade. Nije im se više nije radilo, bili su gladni. Često su prekidajući rad pogledavali prema udaljenom šumarku. Sve nestrpljivije očekujući da se pojave kola koja su svaki dan nakon zvonjave zvona, dovozila hranu. Oblačić prašine u daljini konačno je najavio njihov dolazak.

„Dolaze!"

„Dolaze!" uzbuđeno, povikaše. Brkati nadzornik ih je svim silama pokušavao natjerati da dalje rade, ali je shvativši da su previše uznemireni, morao odustati. Nakon kratkog vremena na rubu polja su se zaustavila rasklimana stara kola koja su vukla dva stara konja. Sluge iz dvorca istovarili su četiri velike drvene zdjele iz kojih su se pušili žganci. Kako je koja grupa radila, tako su dobivali jelo. Osjetila kako joj se nešto grči u trbuhu, slina joj je ispunila usta. Uzela je svoju drvenu žlicu i uskoro se sa ostalima djevojkama gurala oko drvene zdjele iz koje u sve odjednom grabile i jele. Grabila je brzo i skoro bez žvakanja gutala jelo. Žurila je da uspije pojesti što više. Prvi dan kad je došla raditi u polju, jela je polako kao kod kuće. Tek što je nekoliko puta zagrabila jela više nije bilo. Cijeli dan je bila gladna. Od tada je najbrže što može gutala vruće žgance. Bila je svjesna do joj je to jedini pravi obrok, kad se vrati kući pojest će tek malo kaše, ako je majka uspije sačuvati od manje, uvijek gladne djece. Ponekad se dogodilo da su djeca sve pojela i ona je morala bez večere otići na spavanje. Brzo počistili drvene zdjele. Brkati nadzornik kao da je jedva dočekao da se najedu, svojim gromkim glasom tjerao ih je nazad na posao.

„Požurite, danas moramo završiti sa žetvom, ako se ne požurite, sutra ćete se morati vratiti dovršiti posao." Nadzornikove riječi su djelovale na njih. Prestali su protestirati i nastavili posao. Žurili su dovršiti žetvu, nitko od njih nije želio još jedan dan raditi na polju. U razgovoru i šali polako su se vukli sati ovog vrućeg poslijepodneva. Sve češće su pogledavali prema rubu polja koje im se polako, ali sigurni približavalo.

„Uprite ljudi, uspjet ćemo još danas ćemo završiti žetvu!" vikao je nadzornik bodreći već pomalo umorne težake. Težaci su zaista izvlačili posljednje atome snage iz sebe, jedva su čekali da žetva konačno završi da se mogu uputiti svojim kućama. Odjednom su se momci koji su naprijed kosili kao po komandi zaustavili i gledali prema šumici iza koje se nalazio vlastelinov dvorac. Sad i ostali kmetovi podigoše glave.

„Što je sad? Zašto ste stali?" poviče nadzornik.

„Gledajte!" poviče jedan momak. Prema njima je jahala kolona od dvadesetak jahača. Na čelu kolone jahao je čovjek u čijoj ruci se vijorila vojvodina zastava, iza njega jurila je dižući oblačić prašine laka gospodska kočija, u kojoj je sjedio vojvoda, gospodar ovog kraja. Iza kolone jahača koja je slijedila gospodara, išla je velika zatvorena kočija.

„Ide gospodar!" sa strahopoštovanjem povikaše kmetovi. Lucija osjeti uzbuđenje. Nikada nisam bila blizu gospodara, sada ću ga možda na trenutak vidjeti, pomisli.

„Ide gospodar!" sa svih strana se čulo prestrašeno šaputanje. Jedan drugom su kao da to nisu svi vidjeli i znali, važno govorili vijest. To je bio veliki događaj za njih, čak i oni stariji rijetko su imali priliku vidjeti gospodara, čak i ako bi se slučajno našli u njegovoj blizini, nisu se usuđivali pogledati ga. Duboko bi pognuli glave, tako da su mogli vidjeti samo svoje prašnjave bose noge. Lucija je gledala kako nadzornik nervozno popravlja odjeću i gladi svoje velike brkove.

„Gospoda su se nekud uputila, sigurno će proći pored nas." reče jadna od žena koja je radila ispred djevojaka. Sve djevojke je uhvatila trema, uzbuđeno su promatrale jedna drugu, nisu znale što da učine kad gospodar dođe blizu njih.

„Ne brinite se gledajte nas, što mi uradimo uradite i vi." rekla je starija žena, dovoljno glasno da sve djevojke čuju,

„A sada radite nemojte stajati." naredi. Sagnula uzela nešto slame i drhtavim rukama počela raditi pojas. Pognute gledala je kolonu jahača koja im se brzo približavala. Srce joj je zadrhtalo od straha kad je vidjela da se gospodareva kočija zaustavila točno pred njima. Svi kmetovi su se klanjajući se gospodaru kao klasje žita na vjetru savijali prema tlu.

„Nastavite raditi!" poviče brkati nadzornik. Drhtavim rukama je nastavila plesti novi pojas. Odjednom ju je obuzela nekakva neobjašnjiva strava. Što mi se to događa, upita se. Vidjela je da je Milki koja je radila nedaleko od nje ispala slama iz drhtavih ruku. Gospodar je mirno sjedio i promatrao ih. Nedaleko od njega se zaustavila njegova pratnja i svi su usmjerili poglede prema njima. Shvativši da ih gospoda promatraju od silnog straha više nisu znale što rade, stalno im je ispadala slama iz ruku. Smijući se jahači su nešto govorili jedni drugima. Nadzornik je nekako oklijevajući pošao prema gospodaru, unatoč strahu koji ju je obuzeo, zapazila je da više nije onako gromoglasan i snažan kao što je bio dok je bio sam s kmetovima. Gospodar mu je nekoliko trenutaka nešto tiho govorio, nekoliko trenutaka kasnije nadzornik se naklonio i okrenuo prema njima.

„Gospodar vas želi pogledati, odmah se poredajte uz put." naredi svojim gromkim glasom. Prestrašeno su potrčale prema putu i gospodi koji su ih još pažljivije zagledali. Strepeći što će im se dogoditi stale su u neravnom redu gledajući u zemlju. Tek malo pognuvši glavu, promatrala je gospodu nadajući se da će među njima ugledati bar jednog viteza. Ako se među njima i nalazi poneki vitez ne mogu ga raspoznati jer ne nosi svoj sjajni oklop, pomisli, uzdahnuvši razočarano. Nadzornikov strogi pogled koji joj je uputio rekao joj je da je pretjerala s otvorenim promatranjem gospode, osvrnuvši se prema svojim kolegicama shvatile je da su sve osim nje duboko pognule glave. Saginjući glavu krajičkom oka je je još jednom pogledala gospodara. Kaznit će me jer se nisam naklonila, pomisli, shvativši da je gospodar gleda svoji prodornim pogledom. Pognula je glavu osjećajući kako ju obuzima strava, srce joj je bubnjalo od uzbuđenja.

„Svucite suknje!" naredi, nadzornik. Nekoliko trenutaka kasnije djevojke su počele svlačiti suknje, jedini komad odjeće koji su imale na sebi. Svukla je suknju preko glave i poput ostalih djevojaka ju nemarno pustila da padne u prašinu. Oprezno se osvrnula pogledavši gospodara koji je stavši ispred njih gledao red golih djevojaka. Nije joj bilo neugodno zbog toga što je gola, dok je bila manja uvijek je bila gola, kmetovi nisu imali puno odječe da bi oblačili svoju djecu. Čim bi u proljeće granulo sunce uzimali bi im ono malo odjeće što su nosili zimi. Sva djeca su bila gola sve do prvih jesenskih mrazeva. Poput ostale djece ni ona nije imala ništa na sebi, sve dok joj nisu počele rasti dlačice i grudi, tek onda je dobila svoju prvu, pravu suknju koju je uvijek morala nositi. Začuvši žamor nije odoljela ponovno je podigla glavu i ugledala gospodara kako polako bez žurbe hoda od jedne do druge djevojke. Uhvativši nadzornikov strogi pogled ponovno je pognula glavi i s uzbuđenjem gledala kako joj se gospodareve čizme od fine kože polako, ali sigurno približavaju. Zadrhtala je kad su se zaustavile ispred nje. Gledala u zemlju vidjela je kako joj dojka poskakuje od silnog udaranja srca. Vidjela je ukrašene korice i držak mača koji je gospodar imao za pojasom.

„Podigni glavu!" rekao je nadzornik. Odmah je poslušala da bi vidjela gospodarevo lice morala je nagnuti glavu unazad Tako je velik nikad nisam vidjela tako velikog čovjeka začudi se. Morala je još malo podići glavu da bi mu vidjela lice. Imao je njegovanu smeđu kosu, bradu i brkove iste boje, te plave oči. Prestravljena, nekoliko dugih trenutaka ne trepćući gledala je gospodara ravno u oči. Odahnula je tek kad se njegov pogled spustio prema tijelu.

„Okreni se" rekao je nadzornik. Glava joj je sama klonula na prsa kad je gospodaru okrenula leđa. Nakon strave koju je maločas osjetila, činilo joj se da su njeni prašnjavi prsti na nogama najljepši prizor koji je vidjela u dosadašnjem životu. Nakon što je pogledao sve djevojke gospodar je nešto tiho govorio nadzorniku.

„Gospodar je odabrao nekoliko djevojaka koje će povesti sa sobom u dvorac." poviče nadzornik. Nakon njegovih riječi kmetovi iza njih su gotovo u glas uskliknuli od uzbuđenja. Svi su nestrpljivo, nadajući se da će baš njihova kćer biti odabrana, očekivali da vide koje su sretnice izabrane. Nakon priča starog sluge Martina, svi su maštali o životu u dvorcu.

„Sad ću pokazati djevojke koje je gospodar odabrao!" poviče nadzornik. Osjećajući kako joj srce bubnja u grudima promatrala je kako nadzornik ide od jedne do druge djevojke. I nju je zanimalo koje djevojke će imati veliku sreću da žive u gospodskom dvorcu. Izabravši tri djevojke iz drugog sela koje je slabo poznavala prilazio je sve bliže njoj i djevojkama iz njenog sela. Silno ju je zanimalo hoće li koja iz njenog sela biti odabrana. Nadzornik je prišao sasvim blizu i pokazao Janu, njenu najbolju prijateljicu. Jana ide u dvorac, mislila je. U svom uzbuđenju zbog Jane, nije ni primijetila da je nakon Jane, nadzornikova ruka pokazala na nju.

„Idemo u dvorac!" začuje Janin, uzbuđeni šapat.

„Kako to misliš idemo? Ti si izabrana, pokazao je tebe, a ne mene." začuđeno je pogledala prijateljicu. Sad je Jana začuđeno gledala nju.

„Zar nisi vidjela da nadzornikova ruka pokazuje na tebe?"

„Nije istina, nije pokazao na mene!" gotovo poviče.

Zašto mi se Jana ruga, mislila sam da mi je prijateljica? pomisli, tužno.

„Hajde djevojke, požurite" poviče nadzornik. Vidjevši da ostale djevojke oblače suknje i ona je gledajući kako se Jana se na brzinu pozdravlja sa svojom majkom dohvatila svoju suknjicu. Iznenadila se osjetivši da ju nadzornik prima za ruku i gura prema kočiji.

„Ostavi suknju u dvorcu ćeš dobiti sve što ti treba." rekao je gurnuvši je prema kočiji Kao u snu ušla je u kočiju. Ne osjećajući vrućinu i zagušljivost zatvorenog prostora, sjela je na drvenu klupicu koja se nalazila u kočiji.

„Ne brini Lucija, javit ću tvojoj majci da si izabrana!" čula je Janinu majku kako joj dovikuje.

Majka će ostati sama, kako će pomusti kravu bez mene, tužno, pomisli. Nakon nekoliko trenutaka pet golih djevojaka je ispunilo kočiju. Još uvijek ne vjerujući da je istina gledala je kako se vrata kočije zatvaraju, nekoliko trenutaka kasnije iz vida su joj zauvijek nestali poznati likovi njenih suseljana. Uzbuđene djevojke sjedile su u gotovo potpunom mraku, tek malo svjetlosti dopiralo je kroz mali prozorčić na vratima kočije. Osjetila je kako joj Jana steže ruku.

„Idemo u dvorac, više nećemo biti seljanke, živjet ćemo u dvorcu!" čula je uzbuđeni, drhtavi glas jedne od djevojaka.

Drugo poglavlje

Sjedila je na klupici i tupo buljila u pod kočije. Ja sam odabrana idem u gospodski dvorac, još uvijek ne vjerujući, pomisli. Uzbuđene djevojke nisu primjećivale, da se kočija ljulja i poskakuje na neravnom putu. Od silnog uzbuđenja nisu primijetile, da su stisnute na malom prostoru, nisu obraćale pažnju na prašinu, zagušljivost i smrad koji su ostavili zatvorenici, koje je inače prevozila ova kočija. Jedna od djevojaka glasno je kihnula.

„Nazdravlje!" povikaše ostale. Još uvijek pod utjecajem iznenadnog odlaska u dvorac, prepustila se maštanju o svom budućem životu. Uskoro ču živjeti u dvorcu, vol biti sluškinja neke velike dame, maštala je, a onda se naglo trgnula. Hoću li znati raditi sve što treba što ako me otjeraju kući Sjetila se onih dama koje je vidjela prošle godine na igrama i prestrašila se. Zar ču biti sluškinja jedne onakve dame? Sjetila se haljine koju je dama imala na sebi. Ne znam ništa o njima, i o njihovoj odjeći, kako ču ju služiti kad ne znam ništa, zabrinuto, pomisli.

„Što mislite što će biti s nama?" upita, jedna od djevojaka nasuprot. Prisjetila se imena djevojaka. Ova koja je pitala bila je Anka.

„Prvo će nas odvesti pred gospodarevog komornika, on će odrediti što ćemo svaka od nas raditi."

„Hoćemo li dobiti novu odjeću, ova moja suknja je već prilično stara, i na nekoliko mjesta poderana?"

„Ne brinite, od sada će se gospodar brinuti da imamo sve što nam treba, a zauzvrat mi moramo služiti u dvorcu i raditi sve što gospodar traži."

„Nadam se da ću bar jednom uspjeti obući jednu od onih finih haljina, lani sam gledala gospe na igrama, sve bih dala da mogu obući nešto tako glatko i fino." zamišljeno progovori Anka. Na trenutak sve su djevojke zamišljajući sebe u otmjenoj odjeći zašutjele. Lucija se sjetila one glatke i meke tkanine, koju je prošle godine na sajmu popipala. Bilo bi divno imati nešto takvo na sebi, pomisli.

„Naravno, nećemo dobiti suknje od tako finog materijala. Takve tkanine gospoda za sebe čuvaju, mi ćemo dobiti prostiju odjeću, ali ipak puno bolju nego što imamo sada. Dat će nam odjeću ovisno poslu koji ćemo raditi. U gospodskim dvorcima, različiti sluge nose različitu odjeću, po odjeći gospoda uvijek prepoznaju što koji sluga radi." odgovori Jela.

„Nisam ni mislila da ću stalno nositi takvu haljinu, samo sam se nadala da ću moći kad nikog od gospode ne bude blizu, isprobati jednu."

„Ako te odrede da budeš sluškinja neke od dama, onda ćeš možda čak i dobiti priliku da isprobaš haljinu."

„Kako to da ti toliko puno znaš o životu u dvorcu?" upita Anka.

„Pričala mi je tetka, ona je neko vrijeme služila u gospodarevom dvorcu."

„Nešto me muči?" u razgovor se umiješa Jana.

„Što?"

„Zašto smo se morale svući, i zašto nas je gospodar onako gledao?"

„Provjeravao je jesmo li zdrave i sposobne za rad, tetka mi je rekla da samo lijepe i zdrave djevojke mogu raditi u dvorcu."

„Samo lijepe djevojke mogu raditi u dvorcu, zašto je onda gospodar mene odabrao, ja nisam lijepa?" začudi se Lucija. Pogledala je ostale djevojke sve su bile razvijene gotovo kao odrasle žene, dok je ona imala male grudi i tijelo više nalik na nekog dječaka.

„Nije mi bilo neugodno što me gospodar gledao, ali sam se gadno uplašila kad sam ga morala pogledati u oči, izgledao je tako velik i strašan, ne bih se ponovno voljela naći u njegovoj blizini." reče Katica.

„Možda ćemo često morati biti blizu gospode, tetka mi je rekla da sve sluškinje moraju ići u gospodske krevete" reče Jela.

„Nikada nisam spavala u krevetu, sigurno je divno spavati u krevetu kad i gospoda spavaju u njemu."

„Ne trebaju oni nas da spavamo, nego da ih zadovoljavamo." odgovori Jela.

„Kako se to zadovoljavaju gospoda?" upita, Katica.

„Zar nikada nisi vidjela golog muškarca?" začudi se Anka.

„Nisam, samo svoju mlađu braću."

„Onda si valjda primijetila da su muškarci između nogu drukčiji od nas?"

„Jesam, ali kakve to ima veze s spavanjem u krevetu?" začudi se Katica.

„Odraslima muškarcima ono naraste i onda ti ga gurnu između nogu."

„To sigurno boli, čula sam mamu kako noću stenje i cvili dok tata leži na njoj."

„Ma to ona stenje i cvili od užitka, a ne od boli, boli samo prvi put, poslije je jako lijepo." reče Anka.

„Kako može biti lijepo kad netko nešto gura u tebe i kako ti to uopće znaš?" upita Katica.

„Probala sam!" nasmiješi se Anka.

„Ozbiljno!"

„S kime?"

„Nije važno. Sad ću ionako živjeti u dvorcu, više ga neću vidjeti."

„Ako ne boli, onda nemam ništa protiv ići u njihov krevet, nije to ni tako loše, sigurno je puno toplije zimi spavati u krevetu, nego na ležaju od slame. Odmah zadrhtim kad se sjetim zime, kod mene je zimi uvijek strašno hladno, voljela bih cijelu zimu provesti u toplom krevetu, od mekog perja." reče Katica.

„Naravno da nećeš stalno biti u krevetu, danju ćemo raditi, a noću spavati sa gospodom." Lucija je gotovo zadrhtala kad se sjetila zime. U mojoj kući je zimi uvijek jako hladno, cijelu zimu moram sjediti blizu vatre, ali je svejedno zima. Vatra grije onu stranu tijela koja je okrenuta prema njoj, a druga strana je hladna, često se moram okretati da bih se cijela ugrijala, a i spavati na slami je vrlo hladno, nadam se da će u krevetu biti toplije, doma sam spavala sa svojim sestrama pa mogu i sa gospodom, valjda će i meni biti lijepo spavati u tom krevetu, nadala se.

„Nije važno gdje ću i s kim spavati, samo da živim u dvorcu, i da nisam gladna." glasno reče Anka, upravo ono o čemu su ostale djevojke razmišljale.

„Što bi željele raditi?" upita Katica.

„Ja bih najradije čuvala djecu, doma imam puno brače i sestara navikla sam biti s djecom." odgovori Anka.

„Što bih ja radila, meni je dosta dječurlije, ja bih radila u kuhinji, tamo uvijek ima nešto fino za pojesti." nasmije se Jela.

„Ja ne znam ni sama što bih, neka bude bilo što, samo da živim u dvorcu i da ne moram cijeli dan raditi vani na suncu." završi Katica. Odjednom su začule glasniji topot kopita koji je odjekivao drvenim mostom.

„Stigle smo!" Nadam se da će mi biti lijepo živjeti u dvorcu, uzbuđeno pomisli, Lucija.

„Cure, evo nas u dvorcu, uskoro ćemo saznati što nas čeka." rekla je drhtavim glasom Jela. Izvana se začuje vika i kočija se zaustavi. Nekoliko trenutaka kasnije, obavio ju je gusti oblak prašine. Djevojke su se kad su čule kako kočijaš psuje prašinu veselo nasmiješile. Osjetila je kako joj Jana čvrsto steže ruku. Srce joj je žestoko bubnjalo, a u duši vladao kovitlac različitih osjećaja. Čas je osjećala radoznalost, čas uzbuđenje, bilo je tu i straha od budućnosti, sreće zbog života u dvorcu, ali i tuge zbog rastanka od roditelja, braće i sestara. Prije nego su izašle Lucija, zagrli Janu.

„Sad smo u dvorcu i što god se dogodilo, lakše ćemo to podnijeti, jer ćemo biti zajedno." šaputala je Jana. Ubrzo se otvore vrata, i djevojke trepćući, zaslijepljene sunčevom svjetlošću, jedna po jedna izađe van. Kad su joj se oči privikle na svjetlost ugledala ogromne zidine.

Kako je to ogromno, nisam mislila da ljudi mogu izgraditi nešto tako veliko začuđeno, pomisli. Kroz velika vrata poveli su ih u maleno dvorište, u kojem je bila ugodna hladovina. Dočekao ih je visoki debeli, potpuno ćelav čovjek.

„To je sigurno gospodarev komornik, sada će nam reći što će koja od nas raditi." šaptala je Jela dovoljno glasno da je sve čuju. U dvorištu okruženom visokim zgradama, primijetila je nekoliko muškaraca i žena koji su prekinuli rad i radoznalo gledali grupu golih djevojaka.

„Pođite za mnom!" naredi, dubokim glasom ćelavi čovjek. Poslušno su za njim pošle u veliku kamenu zgradu. Pod bosim nogama osjetila hladnoću stepenica koje su vodile duboko u mrak. Zadrhtala je od hladnoće, ali i straha kojeg je iznenada osjetila. Umjesto u očekivanu prostoriju s odjećom hodale su kamenim stepenicama koje su se spuštale u mračni, hladni podrum.

„Kuda nas to vode? Ovo mi ne izgleda kao da idemo prema gospodskim sobama, zar gospoda iako imaju sve ove velike zgrade žive pod zemljom?" tiho upita Katica.

„Ne znam, sve mi je ovdje čudno, ništa nije kao što mi je tetka pričala, ne znam što se događa." odgovorila joj je Jela od straha drhtavim glasom. Stigle su do vrata načinjenih od željeznih rešetki. Iza vrata, tama je bila još gušća. Okrenula se prema ulazu, i pogledala tračak svjetlosti koji je dopirao kroz odškrinuta vrata.

Kuda nas to vode, upita se prestrašeno. Ćelavi čovjek je izvadio ključeve i otključao vrata. Prestravljene djevojke su još jednim kamenim stepenicama, ulazile sve dublje u gustu hladnu tamu, samo je baklja u rukama ćelavog čovjeka, osvjetljavala mali prostor oko njega. Osjećala je kako joj se koža ježi od straha i hladnoće. Svakim korakom, strah se pojačavao, bojala se hladnog podruma, i gustog crnog mraka koji je bio svuda oko nje. Jedna od djevojaka vrisnula kad joj je kraj noge protrčao veliki štakor. Sada u potpunom mraku djevojke su kao začarane pratile svjetlo baklje u rukama ćelavog čovjeka. Gotovo potpunu tišinu narušilo je zveckanje ključeva. Uskoro je prva djevojka bila zaključana iza vrata. Otvarao je jedna po jedna vrata i unutra zaključavao, prestravljene djevojke. Došao je red na Luciju. Poslušno je zakoračila u mračnu prostoriju, vrata iza nje odmah su se zatvorila, nekoliko trenutaka kasnije čula je okretanje ključa u bravi. Napravila je jedva dva koraka i udarila u zid. U potpunom mraku, pipala je oko sebe, svuda su bili goli zidovi od hladnog kamena. Potražila je ležaj, ali ničega nije bilo, samo, mračni hladni kamen, svuda oko nje.

Uzdahnula je razočarano, ništa nije bilo kao što su djevojke u kočiji govorile. Ulazeći u novi život, očekivala je lijepi život u velikom dvorcu, nije ni pomislila da će biti zatvorena u tamnicu.

Što sam učinila, zašto sam zatvorena ovamo, pitala se nemirno koračajući onih par kratkih koraka što joj ih je tijesna ćelija dopuštala. Nakon nekog vremena više nije mogla stajati, sjela je na hladni kamen i dugo je tupo buljeći u mrak, nepomično sjedila. Onda se osjetivši kao joj tijelo obuzima hladnoća da se malo ugrije privukla koljena do brade. Napokon je umor prevladao, i ona je onako sklupčana legla na hladni kamen. Dugo nije mogla zaspati. Kod kuće sam bar imala ležaj od slame, i sestrice koje su me svojim malim tijelima, kad je bilo hladno grijale, mislila je dok su joj suze navirale na oči. Tvrdi kamen hladnoća i brige što će biti s njom, nisu joj dale usnuti. Dugo je ležala na kamenu nije znala kad je zapala u neki polusan. Kad se probudila potpuno je izgubila pojam o vremenu. U ovoj tami vrijeme kao da nije prolazilo, sva čula su joj bila umrtvljena. U ćeliji je vladala potpuna tišina. Bilo je toliko mračno da nije vidjela, ni najmanji tračak svjetlosti. Nekako čudno omamljena, samo je sjedila, tupo buljeći u mrak. Nije imala snage ustati i pokretima bar malo ugrijati, promrzlo i ukočeno tijelo. Činilo joj se da je živa zakopana. Nije ništa osjećala, jedino joj je čulo mirisa govorilo da je živa, osjećala je smrad plijesni, ali izmeta i urina koje je neki zatvorenik prije nje ostavio. Što mi se to dogodilo? Što sam skrivila? Hoću li ikada izaći iz ovog groba, u strahu se pitala. Nije znala kako dugo je zatvorena. Nije znala, jeli vani dan ili noć. Nakon čitave vječnosti provedene u ništavilu, začula je nekakvo škripanje. Napeto gledajući prema vratima osluškivala je štropot koji je jedva dopirao do nje. Odjednom se buka pojačala, na trenutak je ugledala tračak svjetlosti. Gotovo poludjela od radosti, nesvjesna da viče i zove tamničara da se vrati, na koljenima prošla onu malu udaljenost koja ju je dijelila od vrata. Prije nego što je stigla, vratašca su se uz glasan štropot zatvorila, a ona je ponovno ostala u tami. Pužući prema vratima, napipala je nekakvu kvrgu. Drugom rukom je nešto dodirnula. Osjetila je da je nešto prevrnula. Napipala je okrugli dugoljasti predmet. Uzevši ga u ruku, shvatila je da drži nekakav vrč. Prinijela je vrč nosu. Nos joj je osim opipa, postao jedino osjetilo kojim se mogla poslužiti. Iako je osjetila miris pljesni, ipak je prinijela vrč usnama, tek kad je popila dva malena gutljaja vode, što su ostala u prevrnutom vrču, shvatila je koliko je žedna. Ponovo je potražila onu kvrgu koju je ispustila kad je pronašla vrč. Mrvila joj se pod prstima. Ako je ono bila voda, ovo je vjerojatno hrana, pomisli. Zagrizla je suh i tvrdi kruh, za nju gladnu i naviknutu na skromnu hranu komad kruha je bio prava gozba. Pojevši kruh ponovo je osjetila žeđ, napipala je onaj vrč i kao da je očekivala da se vrč sam od sebe nekim čudom napunio, ponovno ga prinijela ustima. Razočarala se kad joj je samo jedna mala kap vode, pala u usta. Idući put moram biti oprezna, moram paziti da ponovo ne prolijem vodu, pomisli. Nestrpljivo je čekala trenutak kad će se vratašca ponovo otvoriti, dugo je čekala i konačno zadrijemala, prenula se začuvši zvuk. Otvorila je oči nekoliko trenutaka, prije nego što je uz glasni zvuk zatvaranja vratašca, svjetlost ponovno iščezla. Vrlo polako pužući, usput oprezno pipajući svaki centimetar ispred sebe tražila je vrč sa vodom. Bila je silno žedna, nikako nije željela ponovo ostati bez vode. Odahnula je napipavši vrč. Oprezno, ga je kao da u ruke uzima najveće blago prinijela ustima. Otpila je da bi utažila najveću žeđ, tek nekoliko gutljaja. Držeći u jednoj ruci vrč, drugom je tražila kruh. Donose mi hranu i vodu, žele da ostanem živa, pomisli. Nakon što je pojela kruh zalila ga je preostalom vodom. Umirivši, glad i žeđ, stisnula se u klupko da se zagrije i uskoro zaspala. U idućem vremenu, živjela je od jednog do drugog otvaranja vratašca. Kratka buka koju je čula, i tračak svjetlosti koji je na trenutak ugledala, postao je sav njen svijet. Činilo joj se da su prošli mjeseci, prije nego je začula okretanje ključa u bravi. Nakon, činilo joj se čitave vječnosti provedene u tišini, ponovno je čula ljudski glas

„Izlazi!" čula je duboki tamničarev glas. Nesigurno je skočila na noge. Ukočena od hladnoće skoro je zaboravila hodati. Oči su joj se toliko navikle na mrak, da joj je smetala čak i slabašna svjetlost baklje. Trepćući i sakrivajući rukom oči, ponovno je slijedila svjetlo u rukama ćelavog čovjeka. Nadala se da će ju ovaj put svjetlost vratiti među žive. Preplavila ju je silna radost kad je začula tihe, uzbuđene glasove, prestrašenih djevojaka koje su hodale ispred i iza nje. Ponovo sam živa, nisam, više sama zatvorena u onom mračnom grobu, veselilo se čitavo njeno biće. Nije joj bilo važno, kud ju sada vode, niti što će joj se dalje dogoditi, jedino je bilo važno da izađe ponovo na svjetlo da bude među ljudima. Uspinjale su se stepenicama prema toliko željenoj svjetlosti. Oči su je zaboljele kad je konačno izišla u suncem obasjano dvorište Kriknuvši od bola pokrila je oči rukama. Dugo vremena je trebalo da im se oči naviknu na sunčevu svjetlost. Unatoč privremenoj sljepoći, bilo joj je vrlo ugodno izložiti promrzlo tijelo toplini sunca. Konačno progledavši, shvatila je da su u onom istom malom dvorištu, u kojem je bila kad su ih doveli. Na jednoj strani dvorišta bio je veliki bunar, nedaleko od bunara nalazio se veliki stol, napravljen od grubo istesanih dasaka. Osvrnuvši se uokolo, ugledala je desetak, golih djevojaka. Sve su prestrašene, stajale jedna kraj druge, vidljivo strepeći čekale što će im se slijedeće dogoditi. Znači iz nekog drugog mjesta su doveli još djevojaka, pomisli prilazeći Jani, koja je kao i ona, bila promrzla i gotovo slijepa od jake sunčeve svjetlosti. Sve su se ugledavši debelu ženu kako im prilazi, instinktivno kao da se žele zaštititi zbile u grupu.

„Ti!" poviče, uperivši prst u jednu od djevojka. Djevojka se ugledavši ženin strogi izraz lica, uplašeno ukočila.

„Dođi ovamo!" naredi, žena. Drhteći od straha prišla je velikom stolu. Ostale, gotovo jednako preplašene kao i ona, su napeto gledale što će joj se dogoditi.

„Legni na stol." naredila joj je žena strogim kreštavim glasom. Lucija je gotovo bez daha napeto je čekala, što će tri žene oko stola raditi s njom. Na trenutak je pogledala ostale djevojke sve su gotovo ne trepćući, gledale prema stolu. Žene su joj raširile ruke i noge, donijele veliku posudu punu vode i počele ju detaljno kupati. Nisu mogle suspregnuti uzdah olakšanja, kad su shvatile da se djevojci na stolu neće ništa loše dogoditi. Nakon što su pažljivo izribale svaki djelić tijela, žene su pozvale ćelavog čovjeka. Začula je uzdah, kad je ćelavi čovjek prišao djevojci koja je još uvijek raširenih ruku i nogu ležala na stolu. Nagnuo se nad nju, i naredivši joj da podigne stražnjicu, gurnuo glavu među njene noge. Nekoliko trenutaka je pipao i gledao, zatim podigao glavu i glasno rekao.

„Ova je djevica!"

Lucija se uplašila. Što je djevica? Jesam li ja djevica? Što će biti sa mnom, ako čovjek kaže da nisam? Ja sam samo obična seljanka, nisam nikakva djevica, pitala se. Jedna po jedna djevojke su prilazile stolu. Nakon kupanja ćelavi čovjek ih je pregledao i izjavivši da su djevice naredio im da stanu pokraj bunara. Kako to da su sve djevojke djevice, one su seljanke kao i ja, čudila se. Kad je Anka došla na red, ćelavi čovjek je kratko pogledao, podigao glavu i povikao:

„Ova nije djevica, dođite po nju!"

Dvojica snažnih momaka pojavili su se iz jedne od okolnih zgrada, primili je za ruke i nekud odveli Anku, koja se otimala i plakala. Vidjevši što joj se dogodilo s još većim strahom čekala svoj red. Mučila ju je neizvjesnost, bojala se da će i nju nekud odvesti. Obradovala se kad je ćelavi čovjek objavio, da je njena prijateljica Jana, djevica. Odrasle smo u istom selu, cijeli život smo zajedno, ako je ona djevica, možda sam i ja, mislila je. Sunce se već odavno sakrilo za visoke zidine dvorca, a ona još nije bila na redu. Duge sjenke vukle su se dvorištem kad je konačno došao red na nju. Legla je na stol i prepustila se ženskim rukama. Nakon smrdljive i zagušljive tamnice, uživala bi u kupanju, da nije strepila što će reći ćelavi čovjek? Hoću li završiti kao Anka?

Tko zna kuda su je odveli, mislila je dok su joj žene vrijedno ribale svaki djelić tijela. Činilo joj se da je kupanje prebrzo završilo. Srce joj je poput bubnja udaralo kad joj je ćelavi čovjek prišao, i naredio joj da malo podigne stražnjicu. Osjetivši njegove prste među nogama jedva se suzdržala da ne stisne noge. Činilo se da pregled jako dugo traje. Nije bila svjesna da čitavo vrijeme zadržava dah. Bučno je odahnula kad je čula kako čovjek kaže:

„Ova je djevica!" .

Ipak sam djevica ma što to značilo, pomisli, odahnuvši.. Sretna se vratila k ostalim djevojkama, sada je mogla opušteno gledati, kako kupaju posljednju.

„Stanite u red!" naredio je ćelavi čovjek, odmah nakon što su ona ista dvojica odveli posljednju djevojku, koja kao i Anka ranije, nije bila djevica. Odmah su se postrojile jedna uz drugu.

„Bile ste zatvorene u tamnicu samo zato da

doznate što vas čeka, ako bilo koja od vas odluči

biti neposlušna. Kad uđemo u dvorac, gledajte me i pratite znakove koje vam dajem, morate učiniti sve što zatražim od vas, ako me neka od vas osramoti pred gospodarima, bit će vraćena u tamnicu, a sva njena obitelj bit će osramoćena i zauvijek protjerana s gospodareva imanja." Što god tražili od mene ne može biti tako strašno kao tamnica, nema ničega gorega nego biti sama, živa zatvorena u hladnom potpuno mračnom kamenom grobu. Nehotice se stresla sjetivši se svojih malih braće i sestara i majčina velika trbuha. Ako ih protjeraju, neće preživjeti zimu, mislila je dok je za ćelavim čovjekom, ulazila u veliku zgradu. Udarci potkovanih cipela odjekivali su u sablasnom gotovo potpuno mračnom hodniku. Ne osvrćući se siguran, da će ga gole i prestravljene djevojke svuda slijediti, hodao je širokim hodnikom. U desnoj ruci je držao kratki bič, kojim se svakim prijeđenim korakom tuckao po nozi. Za širokim pojasom, visio je veliki svežanj ključeva koji su zveckali kad bi zakoračio svojim dugačkim korakom. Pri