Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man

Hrvati imaju, kažu, humorističke serije na televiziji. Po novinama se nađe i kakav kozerski dodatak, slijepljen od aforizama i karikatura. U literaturi se (dječjoj, no ponekad i onoj za odrasle) tu i tamo pojavi pisac koji se trsi biti duhovit. A i svake dvije-tri dekade, onda kad ima para, netko sastavi antologiju hrvatskog humora. Koja u pravilu bude nešto najtužnije što ste ikad vidjeli.
Problem je hrvatskog humora - onog zapisanog - što nije smiješan. Sve što je u hrvatskom duhu bilo živo dok se laprdalo u društvu i za kakvim stolom bude kastrirano pomišlju na britkoću bijelog papira. Dijelom je to zato što je ono čemu se smijemo u kavani ponekad smiješno samo nama koji smo tamo bili, ali dijelom je to i zato što se Hrvati pri pomisli na papir uozbilje.
Papir je ipak vječnost, ne? Scripsi manent i te spike? Ono što zapišem, shvati Hrvat sklon pismenoj duhovitosti, mogao bi pročitati i netko koga ne poznajem, netko tko mi (nedajbože!) nije sklon. Pa se pismeni Hrvat od same te pomisli okameni i počne škopiti: te možda ovo i ne bi trebalo baš tako reći, te ovo bi možda nekoga moglo uvrijediti, a ovo bi mi možda moglo naškoditi kad se za koju godinu okanim pisanja i poželim sinekuru u ovim ili onim strukturama.
Humor je u svojoj suštini zao i okrutan i nemilosrdan i nepravedan. Ako humor ne uživa u tuđoj gluposti i tuđoj nesreći (u odrazu naše, svačije gluposti i nesreće na nekom zlosretnom pojedincu), onda nije vrijedan spomena. Humor, stoga, ne može biti benevolentan, neuvredljiv i bezopasan, a da ostane humor! Humor ne nastaje iz potrebe da nas vole; on raste iz ogorčenja, gnjeva, razočaranja, nevjerice, umora, jada i frustracije. Humor je, ako je pravi, pisanje s karakterom!
A Zoran Žmirić, zvani Gand nije ništa ako nije karakter.
Uzmite ovu knjigu i otvorite je bilo gdje pa pročitajte pet-šest redaka, makar jednu repliku. Možda nećete odmah shvatiti gdje ste upali, možda nećete ni razumjeti sve o čemu se govori (skrinšotovi? spam? Wolfenstein? RPG? multimedia log?), ali čut ćete glas. Glas koji više ne želi gutati stvari koje mu serviraju, već želi govoriti onako kako vidi. Glas kojemu je dosta! Glas koji uzvraća udarac! Glas s karakterom. Gandov glas.
Gand ne piše da bi bio duhovit. On jest duhovit, pa i kad piše. Gand ne piše da bi nas zabavio ili nam se umilio ili si pribavio neke poene. On piše jer bi puknuo kad ne bi pisao, kad ne bi lanuo o svemu što ga tišti, muči i žiga.
I to je to: jedini recept kojeg hrvatski humor treba. Van sa sterilnim duhovitostima o kafićima u koje svraćaju ljudi što ne postoje! Dajte nam žive ljude, žive situacije i, prije svega, živu muku! Nisu Smoje i Kerstner pisali najbolje TV serije zato što je dijalekt inherentno smiješan, već zato što je njihovo pisanje bilo životno: oni su svoje pleme znali u dušu; voljeli su ga i mrzili, najradije bi ga tukli dok ne prokrvari, a opet nisu mogli bez njega.
Tako i Gand. Jedino što je njegovo pleme virtualno - rasut narod webaša i gamera - ali pogrešno bi mu bilo to spočitnuti. Svatko najbolje piše o onome što poznaje, a kad je nešto dobro napisano (kao što ova knjiga jest), onda i oni (mi?) izvan plemena za kratkog časa čitanja osjećaju kao da mu pripadaju, kao da s njime dijele gorak osmijeh i vesele suze.
Zoran Žmirić - Gand, pionir je kvalitetnog razmišljanja o suživotu s kompjutorom u Hrvata, vaš Horacije digitalnog pakla, autor ove knjige koja je u svome srcu tužna kao najbolji vic.
I smiješna kao život.

Darko Macan